Jesmo li već ili još evangelici?

Zbog čega bi netko trebao biti evangelik? Nije li dovoljno biti kršćanin? U Antiohiji su Isusovi sljedbenici po prvi puta nazvani kršćanima (Dj 11,26). Ovaj pojam je bio precizan: za svoj život oni su sasvim zahvalni Isusu Kristu. Isus je gospodin. Tako glasi i ispovijed krštenja. Oslovljavanje „kršćanin“ je s vremenom izblijedjelo i postalo skoro sasvim bezoblično. Ako je netko kao dijete ili kasnije bio kršten i pripadao nekoj crkvi, smatrao se kršćaninom – neovisno o tome što je vjerovao ili nije vjerovao.

Naziv evangelik je postao nužan tek kada više nije bilo samo po sebi razumljivo da svatko tko se smatra kršćaninom ponajprije vjeruje Evanđelju Isusa Krista i slijedi Isusa. Sadržaj Evanđelja sažet je u imenu Isusa Krista. Od Boga Izraelu obećani Mesija se zove Isus. A ime Isus – Ješua – znači „Jahve spašava“. Samo Isus je Spasitelj Izraela i ostalih naroda. Kroz Njega Bog nama grešnicima daje pomilovanje. Tu milost možemo primiti s punim povjerenjem. Znači: samo u Isusu Kristu, samo milošću, samo vjerom.

Ali kako to možemo znati? Ovakva ekskluzivna formulacija nama današnjim suvremenicima izgleda neprihvatljiva, ili u najmanju ruku upitna. Jer time se osjećamo nekako primorano, a k tome pokušavamo i razmišljati racionalno. Otkuda da znamo da su ovakve ekskluzivne formulacije istinite? Reformatori na ovakva pitanja odgovaraju ovako: samo kroz Pismo. Ono je dokument Božjeg otkrivenja. Jedino kroz Bibliju znamo što Bog govori i kako djeluje te kako mi trebamo i možemo na to odgovoriti.

Ako sama Biblija nije pouzdana Božja Riječ, onda postaje upitno i to da se ljudi mogu spasiti samo kroz Isusa. Onda se ni milost ni vjera ne mogu ekskluzivno vezati za Isusa. Evangelik je obilježen četirima ekskluzivnim izrazima,  a ako „Sola Scriptura“ nije važeći, onda su nevažeća i ostala tri. To iziskuje pitanje:

1. Trebamo li od temeljnog pitanja „samo kroz Sveto Pismo“ odustati, ili ga ponovno priznati?

a. Što je za Reformatore značila „sola scriptura“?

Luther je pisao: „Tko je taj sudac koji na kraju odlučuje kada su izreke očeva kontradiktorne? Ovdje se mora donijeti odluka prema prosudbi Pisma, što se ne može dogoditi ako nam ono nije u svemu prioritetno. To je očevima priloženo, a u Pismu je dano, da samo kroz sebe bude najpouzdanije, najpristupačnije, najrazumljivije i da samo sebe izlaže, sve riječi dokazuje, prosuđuje i prosvjetljuje.“ …“Ja hoću da Pismo bude Kralj.“ (WA VII 96 ff, citirano po G.Maier, na označenom mjestu, stranica 53) 

U ono vrijeme autoritet Biblije kao Riječi Božje nikome nije bilo stvarno upitan. Ono što je bilo kontroverzno bio je autoritet crkvene tradicije postavljen uz Bibliju ili iznad nje. Reformatori su zastupali prioritet Biblije. Istovremeno su zastupali jasnoću i razumijevanje Biblije, da bude svakom dostupna i da sama sebe izlaže.

b. Mi se danas suočavamo sa time da je u crkvenoj teologiji autoritet Biblije, kao Riječi Božje, zaista upitan

Temeljni tekst vijeća EKD-a  od 2014., opravdanje i sloboda, 500 godina od Reformacije 1517, stranica 83… čitamo: „od sedamnaestog stoljeća biblijski tekstovi se istražuju prema povijesno kritičkoj metodi. Stoga se oni ne mogu jednako kao i u vremenu Reformacije razumjeti kao „Riječ Božja“. Reformatori su principijelno smatrali biblijske tekstove kao od samoga Boga dane. S obzirom na različite verzije tekstualnih odlomaka ili otkrića različitih slojeva teksta ovakve pretpostavke nisu održive. To pak iziskuje pitanje; je li, kako i zašto bi sola scriptura i danas bila važeća.“

Ovakva prosudba začuđuje. Izlagači-komentatori Pisma su već oduvijek znali da je Bog u povijesti govorio kroz ljude. Očito je da On svoju vječnu Riječ objavljuje na način da uključuje i same autore Biblije zajedno s njihovom povijesnom situacijom. Zašto bi to najedanput bio razlog da Biblija više nije Božja Riječ kao što su je razumjeli sami reformatori?

Još uvijek je djelotvorno što je Ernst Troeltsch napisao u svom eseju „O povijesnoj i dogmatskoj metodi teologije“ 1900, Lesebuch 2003, S.5,  gdje je pisano: „Sredstvo kroz koje se uopće može upotrijebiti kritika je analogija. Analogija događanja pred našim očima i u nama doživljavanog je ključ kritike… Sklad normalnih, uobičajenih ili višestruko posvjedočenih postupaka i uvjeta, koji su nam poznati, ukazuju na vjerojatnost postupaka koje bi kritika kao stvarna događanja priznala ili ih ostavila kao suvišne… Ali ovakva svemoć analogije uključuje principijelnost ravnomjernosti svakog povijesnog  događanja… Za istraživanje kršćanske povijesti je značajnost ove analogije time već sama po sebi povijesna kritika.“

Time je već okvirno jasno kako Božji čin, njegovo utjelovljenje i sa svakim sljedećim djelovanjem kao i uskrsnućem Isusa kao povijesne činjenice, za to ne ostavlja prostora. Tako bi bilo logično da u Bibliji čitamo samo pretpostavke, tumačenja, mišljenja ljudi kao i bilo gdje drugdje (Analogija-princip!). Mi sami odlučujemo o tome što ćemo u Bibliji prihvatiti kao Riječ Božju, a što ne. Mi odlučujemo o standardima; onako kako nama odgovara. Tko bi to drugi i trebao činiti?

Ako se Biblija čita s ovakvim ideološkim predznakom, nastavno iz toga proizlazi da je ne prihvaćamo kao Riječ Božju, kao što su to činili reformatori.

c. Teološko povijesna metoda kao alternativa

Prijašnji biskup dr. Gerhard Maier je već 1970-tih formulirao alternativu. Svemoć analogija-principa se odbacuje, a prihvaća se Božje otkrivenje-nadahnuće. On ovo naziva povijesno-biblijskom ili teološko-povijesnom metodom izlaganja Biblije. „Otvorenost prema metodičkom principu mora uzeti u obzir; da se Božje nadahnuće ni na kojem mjestu niti prebrzo, a niti prenaglašeno ograničava.“ (Gerhard Maier, Das Ende der historisch-kritischen Methode, stranica 49)  Kako to praktično primijeniti, pokazali su u svojim opširnim biblijskim komentarima Gerhard Maier, Heinz-Werner Neudorfer i drugi.

Odluku prepoznavanja autoriteta Božje Riječi može donijeti svatko i danas s dobrim razlogom. S obzirom na aktualne diskusije danas, svaki pojedini vjernik  mora ponovo i obrazloženo donijeti odluku. Isto to moraju učiniti i zajednice. One time potvrđuju samo to što je već u Crkvenom redu Evangeličke crkve formulirano , a što je svaki svećenik prilikom svoje ordinacije obećao. U Crkvenom redu Evangeličke crkve u Württenberg-u § 1 piše: „Evangelička-luteranska crkva u Württenbergu, vjerna je predaji otaca, stoji na svemu što nam Sveto Pismo daje i što je prema ispovijesti Reformacije potvrđeno, na Evanđelju Isusa Krista, našeg Gospodina. Ovo Evanđelje je za rad i zajedništvo Crkve nepovredivi temelj.“ 

Pogled ili metodu biblijsko-kritičke teologije ne treba nužno slijediti.

S obzirom na ozbiljnost odluke s kojom se suočava sinoda u Württenbergu postavlja se pitanje:

d. Važi li sola scriptura za cijelu Luteransku crkvu?

Na dan studija sinode o temi homoseksualnosti 24. 06. 2017. među sedam referata nije se našao niti jedan referent koji bi obrazložio i odbacio blagoslivljanje ili vjenčanje istospolnih parova. Nije bilo nikoga? Zašto nije bio nitko pozvan tko bi zastupao suprotnu poziciju, iako unutar sinode postoje snažne žive zajednice? Premda nemaju većinu u sinodi, ali za jedan referat protiv blagoslova za homoseksualce, sigurno bi se netko našao. 

Predavanje profesora Schliesser-a o „razumijevanju Pisma i hermeneutike biblijskih svjedočenja o homoseksualnosti“ uči nas da se možemo ili moramo odlučiti; hoćemo li Bibliju čitati prema premoderno-tradicionalno orijentirano ili moderno-kritički ili postmoderno-pluralistički. Premoderno-tradicionalno orijentirano vjerovati znači; vjerovati da je Biblija Božja inspirirana riječ. Moderni kritičari nalaze da je najprije nužno Božju Riječ u ljudskoj riječi kritički istražiti i identificirati. Kod postmoderno-pluralističkih svatko ima osobni individualni pristup, tako rečeno svoju Bibliju; Bog govori svakom ponaosob. 

Ovakva različita stajališta nastaju unutar subjektivnih mentaliteta i trans subjektivnih mega trendova, kojima smo svi izloženi. Oni očigledno djeluju sudbonosno, a time su i sami relativni. To moramo ponizno uzeti na znanje i nipošto ne na silu samouvjereno nametnuti drugima naše premoderno stajalište. Ovdje se kaže; različitosti se ne smiju ni u kojem slučaju zamišljati kao ovako ili onako vrednovane, kako bi se moglo smatrati da je etiketa „premoderno-nekritički bila neutralno vrednovanje. Štoviše dobiva se dojam da bi vjeroispovijedanje „sola scriptura-e“  imalo svoje mjesto među pohranjenim nalazištima fosila na Schwäbischen Alb.  Oni su također vrlo cijenjeni (fosili), ali nemaju ništa zajedničko sa životom danas.

Profesor Rolf  Hille je napisao lijepu kritičku zahvalnost na predavanje Profesora Schliesser-a, gdje piše: „Gledano na mega trendove moramo kritički povratno pitati, nije li naš zadatak plivati protiv struje, što znači; mega trendove, koji naravno na nas snažno utječu, našim usidrenjem u Svetom Pismu savladati.“  

Znači, ne mora li Luteranska crkva – u svojstvu svoje sinode – jasno reći; je li reformacijsko načelo „sola scriptura“ osnova za njihove odluke ili ne? Zašto odgovor nije naravno da? Razlog je očito u tome što je već desetljećima uvježbano proturječno ponašanje teologa u službi crkve. 

e. Proturječno ponašanje svećenstva – pastira

Prema mojoj procjeni ovakvo proturječno ponašanje svećenstva crkvu će koštati njene vjerodostojnosti. Praktični teolog Klaus-Peter Jörns piše u svojoj knjizi „Nova lica Boga“ u 2. izdanju iz 1999., piše kako su teolozi studiranjem dobili slobodu, istovremeno dogmatsku tradiciju živjeti kao i distancirati se od nje, i to bez da imaju lošu savjest. 

Mi istovremeno zajedno izgovaramo apostolsko vjerovanje, iako mnogi stvarno ne vjeruju kako u Djevičansko rođenje tako i Isusovo uskrsnuće. A ipak se liturgija ne mijenja. Svečano se izgovara što s ne vjeruje.

Ovdje se mora uočiti jaz između formuliranih osnova i od mnogih artikuliranih pozicija. Jedinstvenost Evangeličke crkve treba ostati zaštićena. To se očito može postići na način da se ne uzima u obzir reformatorska – teološka osnova. Ili ako se upotrijebi kao isprazne riječi koje se mogu samovoljno puniti proturječnošću. Kohezija se ostvaruje javno – pravnim strukturama Luteranske crkve i crkvenim porezom. 

2. Trebamo li mi jednu novu Reformaciju? 

Mnogi se pitaju: Što nam je činiti? Naravno da se može istupiti iz članstva i postati članom neke slobodne crkve. Sa gledišta Biblije glede slobodnih crkava u osnovi se nema što kritizirati. Ali i kod njih primjećujemo kako nemali broj slobodnih crkava ima iste teološke kontroverze kao i Luteranska crkva – iako nešto blaže. 

Ili bi se moglo postati barem članom nekog Luteranskog zajedništva , zajednice koja se smatra da ima kompletnu ponudu. Time se ostaje, na neki način, djelomično članom Luteranske crkve, a ne moraju se primjenjivati njene neprihvatljive odluke i sporiti se oko njih. Ova opcija nije, prema mojem zapažanju, sasvim nepopularna. 

Neki kažu: moralo bi ponovno doći do reformacije? Ali što to znači?

1517. godine, jedan profesor potiče akademsku diskusiju o temi koja mu je kako teološki tako i dušobrižnički stvarala poteškoće, a ni pojma nije imao da će time pokrenuti reformaciju crkve. Kako se to moglo dogoditi?

Bio je to akademski protest protiv crkvenog vodstva. Kritika se odnosila na dušobrižništvo ali i crkvene financije. Kontroverze su bile među akademskim teolozima i postajale su teološki sve temeljitije. Kada se konflikt bližio vrhuncu knezovi i gradski vijećnici pobrinuli su se za strukturne odluke. To su bile političke odluke. Imale su veliki utjecaj na zajednice, ali te zajednice nisu doživjele duhovnu obnovu. 

Mi ne očekujemo niti želimo reformaciju crkve uz pomoć države. Iako je došlo do odcjepljenja crkve od države, država nedvojbeno pritišće crkvu zakonima koje donosi. To doživljavamo upravo sa zakonom „brak za sve“. Političari će naravno tvrditi kako državni zakon time ne daje obvezu ili smjernice crkvi koji će biti njezin stav glede braka i vjenčavanja. Ipak je društveni pritisak unutar članstva crkve enorman, tako da se dobiva dojam kako je to i ovdje sasvim normalan fakt. Što doista nije začuđujuće, jer se Evangelička crkva sama smatra kao narodna crkva. Nju reprezentira i njenih 96 posto članova koji uopće ne pohađaju Bogoslužja. Upravo oni su žestoki pristaše prakse blagoslova i vjenčavanja istospolnih parova i zahtijevaju da sinoda izmjeni dosadašnju crkvenu praksu. Ovim grupacijama je društvena, a sada i državna, praksa dodatni vjetar u leđa. 

A što je teološka orijentacija? Od fakulteta se očigledno ne može očekivati pomoć glede orijentacije kako bi Biblija bila „norma normans“. Osim državnih fakulteta kompetentne teologe crkveno vodstvo uopće ne shvaća ozbiljno. Mi, koji nismo „schwabe“, se fokusiramo na Württenberg s očekivanjem, jer je Albrecht-Bengel-Haus  moćna institucija iz koje proizlaze posebno dobro obrazovani studenti teologije. Nije li za osnivanje Bengel-Haus-a bila djelotvorna upravo borba vjeroispovijedi? Nije li i danas upravo to isti element njihovog postojanja?

Posljednjih godina su pripadnici Evanđeoskog pokreta dobili akreditaciju države kao priznata visokoškolska obrazovna institucija, a koju bi rado i zadržali. Za to postoje mnogi dobri razlozi. Ako u tome uspiju bio bi to blagoslov, osim ako u tome njihovi nositelji akreditacijskog procesa ne prodaju svoje duše. Za priznanje visokoškolskog stupnja su nadležni vijeće znanosti i odgovarajuća pokrajinska ministarstva. Vijeće znanosti povjerava od njih obranim agencijama provjeru određenih uvjeta za akreditaciju. Ovi vrše ispitivanja u ustanovi izobrazbe. Prema kojim kriterijima? Naravno, dokazati se moraju određeni standardi istraživanja. 

Kod teologije su to vrlo delikatne stvari. Bog nije predmet znanstvenog istraživanja. To jedino može biti čovjekova vjera u Boga, kao i njegovi okvirni uvjeti,  individualni i socijalni utjecaj. Prakticiranje znanosti na univerzitetima se odvija na način kao da Boga niti nema (etsi Deus non daretur). To se naziva metodološki ateizam. Znači, predstavnici institucije izobrazbe moraju ovim stručnjacima vjerodostojno dokazati kako znanstveno poučavaju teologiju, da bi dobili državnu akreditaciju visokoškolske ustanove, a istovremeno biti uvjerenja da se Bog Izraela otkrio u Isusu Kristu kao što Biblija, kao Božja Riječ dokumentira. Ako ih ovi stručnjaci svrstaju među fundamentaliste ili homofobne, onda imaju loše karte. Ostalo je samo po sebi razumljivo.

Tako se reformacija iz 16. stoljeća u 21. stoljeću neće dogoditi. Mi ne želimo potporu države. Podrška akademskoj teologiji uvjetuje nanovorođene profesore teologije. Takva podrška mora prije svog umirovljenja utjecati na hrabrost i na uvjerenje. Mi nećemo prestati za to moliti.

Čemu se još nadati?

Mi očekujemo snažno ispovijedanje autoriteta Biblije kao Riječi Božje, a iz te ispovijedi slijedi: Samo u Isusu Kristu, samo milošću, samo vjerom. Od koga to možemo očekivati?

• Od mnogih članova zajednice, iako u svojim zajednicama neće imati podršku većine.

• Od pojedinih svećenika, članova odbora, voditelja pojedinih grupa, propovjednika/ pastora.

• Od zajednica/udruga i mišljenja njihovih voditelja.

Želim iznijeti aktualni primjer. Svećenik dr. Hans-Gerd Krabbe iz mjesta Achern u pokrajini Baden predložio je da se svećenici i starješine zajednica osobno obvežu i potpišu izjavu te da objave sljedeće:

Osobno se obvezujemo zbog osnove vjere i savjesti

Zbog izjava EKD-a  i njihovih crkava članica glede teologije braka i bračnog prava od 2010. godine sve do najnovijih izjava prema < braku za sve >, kao i shvaćanja što je obitelj, prisiljavaju me da osobno izjavim u vremenu progresivne sekularizacije crkve i sve većeg okretanja od svjedočenja Biblije:

1. U svojoj službi Crkvi Isusa Krista predan sam dijeljenju Evanđelja kao Božje riječi ohrabrenja u njegovoj čvrstoj i isključivoj vezi sa Svetim Pismom prema ispovijesti moje crkve, uključujući Barmen teološku deklaraciju svjedočenja od 1934.

2. Obvezujem se da ću poduzeti sve protiv ovakvog pozicioniranja moje crkve, u mojoj nacionalnoj crkvi i u javnosti, kako zbog Boga tako i zbog naroda.

3. Osjećam se odgovornim sa svima mi mogućim sposobnostima zaštititi sve one koji su bili napadani zbog svog ispovijedanja i uvjerenja, marginalizirani i napadani od crkvenih tijela.

4. Obvezujem se i svjedočim da je riječ o uvođenju Gender  ideologije spola, ideologija ili takozvano "homo - vjenčanje" kao novi službeni akt, kojim se krši izvorno pravo vjeroispovijedi.

5. Obvezujem se, naravno, s poštovanjem prihvatiti ljude koji pripadaju manjini ove seksualne orijentacije. Ja im, prema mojim mogućnostima, želim služiti dušobrižništvom, pastoralno te se moliti za njih. U zastupničke molitve prinosim i službeno vodstvo crkve.

Možda bi bilo još snažnije ako bi se javno objavila  imena onih koji potpisuju ovu obvezu.

3. Sretno i evangelički - samo milošću!

Neka bude na kraju jasno: svjedočanstvo Biblije kao izvorna potvrda otkrivenja kao važećem mjerilu vjere, života i učenja uvjetno je za trostruko ispovijedanje vjere: samo kroz Isusa Krista, samo milošću i samo vjerom. To je temelj i izvor sigurnosti i utjehe vjerujućih. Zbog toga što su danas shvaćanje milosti i vjere sve više i više odvojeni od Biblije, a time i od Isusa Krista, izobličeni su u psihološke procese koji kažu: samo tko ljubi samog sebe, može ljubiti i druge.

Simptomatski za ovakav razvoj je upravo to što je već Dietrich Bonhoeffer  – najpoznatiji referentni teolog protestanata, pisao u razlikovanju između jeftine i skupe milosti, a što danas uopće nije relevantno. Samo da se prisjetimo njegovih kritičkih i upozoravajućih, a istovremeno i ohrabrujućih, riječi u njegovoj knjizi „Cijena učeništva“. 

Jeftina milost je smrtni neprijatelj naše crkve. Naša današnja borba vodi se za skupu milost. Jeftina milost je kao i jeftini proizvodi – rasprodaja… Jeftina milost je učenje, princip i sistem; prema kojem je oproštenje grijeha sveopća istina, a ljubav Božja je samo kršćanska ideja o Bogu… U ovakvoj crkvi svijet nalazi jeftino pokrivanje grijeha, zbog kojih ne treba pokajanje i od kojih se zapravo ne treba ni osloboditi. Jeftina milost je kao takva poricanje žive Riječi Božje, poricanje utjelovljenja Riječi Božje. Jeftina milost je opravdavanje grijeha, a ne grešnika. (Bohnhoeffer, Nachfolge s.13)  

Jeftina milost je poruka oprosta bez pokajanja, krštavanje bez crkvene discipline, Večera Gospodnja bez ispovijedanja grijeha, odrješenje grijeha bez osobnog priznavanja istih. Jeftina milost je milost bez sljedbeništva, milost bez križa, milost bez živoga i utjelovljenog Isusa Krista.  

Skupa milost je, …jer, poziva na slijeđenje Isusa Krista; …skupa, jer osuđuje grijeh, a milost je, jer opravdava grešnika. Skupa milost je ponajprije zbog toga što je Boga skupo stajala, jer je Boga koštala života njegova Sina…, jer nama ne može biti jeftino što je Bogu skupo. 

Evangelici smo, ako živimo od ove skupe milosti.

Ulrich Parzany, Kassel         

Ovo predavanje je održano 07. listopada 2017. u Korntalu kod Stuttgarta