REFORMACIJA KAO REAKCIJA

Dan Reformacije, 31. listopada, državni je praznik i neradni dan u velikoj većini zapadno europskih zemalja, što je i razumljivo jer je Reformacija povijesni događaj koji je iz temelja promijenio Europu. Nakon Reformacije, u Europi, pa i u ostatku svijeta, više ništa nije bilo isto.

Sjećamo se 31.10.1517. godine dr. Martin Luther je na vrata crkve u Witenbergu zabio 95 teza protiv prodaje oproštajnica ili indulgencija Rimokatoličke crkve.

Treba jasno reći da dr. Martin Luther nikako nije htio podijeliti crkvu. Ona se  podijelila mnogo godina prije, 1054. godine i to na istočnu ili Pravoslavnu i  na zapadnu ili Rimokatoličku crkvu, već je Martin Luther pokušao reformirati, obnoviti tu postojeću zapadnu crkvu, kojoj je pripadao i kojoj je vjerno služio kao svećenik i redovni profesor teologije.

Svaka podjela unutar Kristovog Tijela je bolna i ona uvijek baca jednu negativnu sijenu na samu Crkvu za koju je sam Gospodin Isus molio; 'da bude jedno'.  Zašto su onda, dr. Luther, dr. Calvin, dr. Zwingli i ostali reformatori, iako su bili duboko svjesni tog biblijskog imperativa, jedinstva crkve, svejedno ustrajali na svojim tezama: SAMO PISMO; SAMO MILOST; SAMO VJERA i SAMO KRIST?

Poslušajmo jedan detalj, jednu debatu između dr. Ecka, predstavnika Rimokatoličke crkve, i dr. Martina Luthera na državnom Saboru u Wormsu 1521. godine. U prepunoj velikoj dvorani, ispred kralja Karla V, ispred 30 biskupa, 200 plemića, 28 vojvoda te 11 grofova, dr. Eck je, uz komentar, pozvao Luthera da opozove svoja pisanja;

Vi ništa ne činite osim što obnavljate Husove pogreške. Kako će Židovi, kako će Turci, likovati čujući kršćane kako raspravljaju o tome jesu li sve te godine bili u krivu? Martine, kako možete pretpostaviti da ste vi jedini koji razumije smisao Svetog pisma? Stavljate li svoj sud iznad suda tako mnogo slavnih ljudi i tvrdite li da znate više nego svi oni?

Nemate pravo dovoditi u pitanje najsvetiju pravovjernu vjeru, koju je utemeljio Krist savršeni zakonodavac, koju su apostoli proglasili diljem svijeta, koja je zapečaćena crvenom krvlju mučenika, koju su potvrdili sveti koncili, koju je odredila Crkva u koju su svi do smrti vjerovali, svi naši očevi i dali nam je u naslijeđe, i o kojoj nam sada papa i car zabranjuju raspravljati iz straha da raspravi ne bi bilo konca.

Pitam vas Martine – odgovorite iskreno i bez ukrštavanja rogova – odričete li se vi svojih knjiga i pogrješaka koje one sadrže ili ne?

Luther je u svom odgovoru bio nedvosmislen i jasan. Evo njegovog odgovora;

 'Ako me se ne pobijedi uz pomoć svjedočanstva Svetog pisma ili očitim razumskim razlozima – jer ne vjerujem isključivo ni papi ni koncilima, budući da je izvjesno da su često griješili i proturječili sebi samima – uvjeren sam u mjesta iz Svetog pisma koja sam naveo. Moja je savjest okovana Riječju Božjom. Tu stojim i ne mogu se maknuti. Neka mi Bog pomogne.' [1]

Je li Reformacija bila samo još jedan od mnogih pokazatelja ljudskog egoizma, natjecanja, borbe za vlast ili je u pitanju ipak nešto drugo?

Reformaciju treba promatrati kao reakciju. Reformacija je nastala kao reakcija na krizu autoriteta u crkvi. Do reformacije, dakle do 16.stoljeća, u crkvi nije bio službeno i jasno definiran duhovni autoritet. Duhovna nejasnoća bila je generator sveopće nejasnoće, zbunjenosti i dezorijentiranosti. U vremenu prije reformacije duhovni Autoritet bio je dvojaki: Sveto Pismo ili Biblija, i Tradicija, odnosno učenje crkvenih otaca i koncila, i naravno među narodom je prevladavala, hajmo reći 'iskustvena narodna teologija.'

Budući da je u tom vremenu Pismo izvan crkve bilo dostupno rijetkima, budući da je narod bio nepismen i budući su skolastici unutar Crkve vodili teološko-filozofske rasprave, narod je smisao, odgovore, rješenja tražio sam kroz emocije, snove, viđenja i intuiciju. Tu, tada i zato raste misticizam, interes za relikvije, zaštitu svetaca, hodočašća, praznovjerje. Kasni srednji vijek poznat je po sinkretizmu - mješavini kršćanstva i okultnog, po  astrologiji, crnoj i bijeloj magiji, bacanju i skidanju uroka, po vješticama, čarobnjacima... Problem je dakle nastajao, kriza autoriteta se pojavljivala, reformacija je nastajala u trenutku jasne kontradikcije, odnosno proturječja između Pisma, Tradicije i Iskustva.

Tko je u pravu? Tko je 'Norma Normans' Tko je Norma po kojoj se sve normira?  Koji se autoritet mora pokoriti kojem u slučaju jasne kontradikcije?

Poslušajmo zbog vremena samo nekoliko glavnih crkvenih Tradicija i praksa koje su vremenom postale dio crkvenog učenja, a koje su u proturječju sa Svetim Pismom;

431. godine poslije Krista, dolazi izjava da krštenje djece obnavlja njihovu dušu. Tu izjavu je nemoguće potvrditi samo Svetim Pismom.

500. godine poslije Krista, uspostavlja se Sveta Misa kao ponovno ponavljanje žrtve Bogu. Biblija jasno uči da je 'Krist umro jedanput za uvijek' i da je Njegova žrtva bila savršena. (Heb 10:14, 7:27-28)

Obavezni svećenički celibat uveden je 1079. godine. Iz Svetoga Pisma je jasno da su apostoli bili oženjeni. Npr. u Evanđeljima čitamo da je Gospodin izliječio Petrovu punicu, a punica svakako podrazumijeva ženu. Novi Zavjet jasno određuje da 'episkopos', kojeg neki prevode s biskup, neki sa starješina, a neki s pastor 'mora biti jedne žene muž' (1.Tim 3:1).

Prodavanje oprosta od strane crkve, kako bi se skratilo vrijeme boravaka u čistilištu spominje se 1090. godine, a doktrina o čistilištu proglašena je dogmom tek 1438. godine. Biblija o prodaji oprosta i čistilištu šuti, ona to jednostavno ne spominje.

Nakon Reformacije, kao jedna reakcija na Reformaciju, na Tridentskom koncilu, Tradicija je i službeno izjednačena sa Biblijom 1545. godine. Tek tada Tradicija službeno dobiva isti autoritet i čašćenje kao i Biblija.

Nakon službenog izjednačavanja Božje Riječi i Tradicije na nadolazećim crkvenim koncilima Rimokatoličke crkve, vidimo procvat Mariologije. Nakon Reformacije i Tridentskog koncila; 

1854. godine, dolazi dogma o bezgrešnom začeću Marijinu.

1922, godine, Marija je nazvana Suspasiteljicom, a tek

1950. godina poslije Krista, donesena je dogma o Marijinom uznesenju na nebo.

Ne želeći povrijediti ničije osjećaje,  mora se reći da je spomenute dogme nemoguće potvrditi s nekoliko Marijinih, kratkih rečenica u Bibliji. Od sedam izrečenih i zapisanih rečenica u Svetome Pismu, Marija u četiri od njih veliča Isusa Krista svojega Spasitelja.

Tko je u pravu? Tko je 'Norma Normans'?  Koji se autoritet mora pokoriti kojem u slučaju jasne kontradikcije?

Autoritet kao riječ, pojam i pojava dolazi iz prvog, osnovnog dijela riječi a to je autor.  Nije toliko bitno 'što' je netko rekao, kao što je bitno 'Tko' je nešto rekao.

Kada su Reformatori rekli 'Sola Scriptura' ili 'Samo Pismo' oni nisu mislili da je Biblija jedini autoritet u Crkvi, jer se iz povijesti Crkve doista može puno naučiti.  Reformatori su naglašavali da je 'Sola Scriptura' Vrhovni Autoritet, što će reći da se u slučaju jasnog proturječja duhovnih autoriteta, svaki drugi autoritet mora podrediti Vrhovnom Autoritetu a to je Biblija, Riječ Božja. U slučajevima proturječja između Pisma i Tradicije, i između Pisma i iskustva – Tradicija i iskustvo moraju se provjeriti i pokoriti Svetom Pismu koje je Norma normans! Norma po kojoj se sve normira i koja ne podliježe ni jednoj drugoj normi.

Reformatori su se u jednoj duhovnoj nejasnoći, zbunjenosti i dezorijentiranosti vratili jasnoći, u jednom vremenu dezinformacije reformatori su se vratili Informaciji, Svetom pismu, koje nas poziva na duhovni oprez, koje nas poziva na istraživanje, provjeravanje, na normiranje.

U samom Svetom Pismu čitamo da kada su apostol Pavao i Sila došli u mali grad Bereju, tamo su živjeli kako ih naziva Biblija, PLEMENITI ljudi. Zašto su bili plemeniti? 

"Kad dođoše u grad pođoše u sinagogu. Ovi su Židovi bili plemenitiji od ovih u Solunu. Primiše Riječ Božju sasvim spremno, svaki dan ISTRAŽUJUĆI PISMA DA LI JE TAKO''  (Dj 17:10-11).