Što se događa kada posljednji put sklopim oči?

Iz pisane propovijedi Ivana Zlatoustoga iz 5. stoljeća, saznajemo da je kršćanska Crkva već u 4. stoljeću odredila jedan poseban dan kada se sjeća svih mučenika kršćanstva, svih onih koji su svojim životom platili cijenu istine Evanđelja.

U 5. stoljeću taj se dan obilježavao kao 'Dan mučenika', te se slavio prve nedjelje nakon Pedesetnice. U Istočnoj crkvi tako je ostalo sve do danas. Ne zna se sa sigurnošću zašto je Zapadna crkva prešla na 1. studenoga, i zašto je proširila taj dan s 'Dana kršćanskih mučenika' na 'Dan svih svetih'. Kako god bilo ovih dana gotovo svi ljudi posjećuju grobove svojih najbližih, te se prisjećaju vremena provedenih s njima.

Čovjek današnjice kao da je zaboravio da sve što ima početak ima i kraj, i da su jedino Bog i duša vječni. Čovjek danas ima ozbiljan sustavni problem koji generira mnoge i raznovrsne probleme jer nekako polusvjesno apsolutizira relativne vrijednosti. Današnji čovjek toliko juri kroz život da doista rijetko stane i promisli o smrti, toj nezaobilaznoj i neizbježnoj činjenici. Nepobitna je činjenica da ćemo za stotinu godina svi mi biti mrtvi. Kako mi ovdje u studiju, tako i vi koji slušate ovu poruku, to je jednostavno tako, no što se događa poslije? Što se događa kada posljednji put zatvorimo oči i zahvalimo se ovom tilu?

Što je tanatos? Što je smrt?

Netko može prigovoriti i reći: 'Pa tko to zna? Nitko se nije vratio s one strane.' Vidite jedan se vratio, ukazao se Dvanaestorici i ostalim svjedocima kojih je bilo više od petsto, od kojih su mnogi položili svoje živote, svjedočeći upravo tu istinu u vrijeme ekstremnog progonstva Crkve i koji su postali mučenici. Pored Isusa Krista koji je nakon smrti i uskrsnuća, a prije uzašašća, doručkovao s Dvanaestoricom, apostol Pavao je u duhu bio uznesen do trećeg neba gdje je čuo neizrecive riječi. Nikola Tesla koji je nešto znao o znanosti i energiji rekao je: 'Ne treba se bojati onoga čega nema. Smrt ne postoji, to je samo prijelaz.'

Jasno je da je teško govoriti o vječnosti iz vremena i prostora, i istina je da mi ne možemo puno toga razumjeti ali na osnovu Svetoga Pisma nešto znamo. Što znamo? Znamo iz Pisma i svakodnevnice da se prah vraća u zemlju iz koje je bio uzet, a da se duša vraća Bogu koji ga je dao. Tijelo spava, a duša je cijelo vrijeme budna i svjesna.

Vidite, ljudi koji su preživjeli kliničku smrt više nisu isti. Njihov sustav vrijednosti se mijenja. Prema Pismu, nakon fizičke smrti pod jedan, mi:

1. ODLAZIMO U KRISTOVU PRISUTNOST

To će biti nevjerojatna promjena. Zamislite na primjer da umremo od bolesti koja nas je iscrpila do krajnjih granica. Zatvorimo oči, ispustimo dušu i druga dimenzija, drugi svijet. Ovo ovdje što često puta apsolutiziramo postaje ne relativno nego potpuno nebitno. Mi možemo samo zamisliti kolika je nastala  promjena kada se razbojnik, nakon iskrenog pokajanja i brutalne smrti na križu našao u Kristovoj prisutnosti. Tek onda, s druge strane, shvatio je riječi:

'Zaista kažem ti danas će biti sa mnom u raju!'

Apostol Pavao koji je bio uznesen do trećeg neba i koji je doživio neizrecivo čeznuo je za proslavljenjem. Nakon obraćenja, posvećenje, ta borba sa samim sobom, s grešnom naravi, sa svijetom i tamom, može čovjeka jako iscrpiti. Nerijetko kršćani puni rana i povreda jedva čekaju da se ovo raspadljivo zamijeni neraspadljivim. Nerijetko kada smo umorni i iscrpljeni kažemo: 'Idemo doma!'. U 2.Kor 5. poglavlju Pavao piše upravo o tome. 2.Korinćanima 5:1-3

'Dakako, znamo: ako se ovaj ŠATOR - naša zemaljska kuća ruši, imamo ZGRADU koja je djelo Božje - VJEČNU KUĆU na nebesima  koja nije          sagrađena ljudskom rukom. I zato uzdišemo i vruće želimo da budemo obučeni u naš nebeski stan...'

Što se događa s nama kada posljednji put sklopimo oči i zaspimo dublje od sna? Ono što na osnovu Pisma možemo reći je:  KRISTOVA PRISUTNOST i onda: 

2. KRISTOV SUD    

U nastavku prije čitanog teksta iz 2. Korinćanima Pavao piše:

'Puni smo pouzdanja i više volimo otići iz ovoga tijela i vratiti se Gospodinu. Zato mu se uporno nastojimo svidjeti, bilo da ostajemo u tijelu, bilo da odlazimo iz njega, jer nam se svima treba pojaviti na sudu Kristovom, da svaki primi što je za života zaslužio: nagradu ili kaznu, već  prema tome što je za života činio.'    (2.Kor 5:8-10)

U pročitanom tekstu Pavao jasno navodi da ćemo:

a) Svi stajati na sudu Kristovom i da će Sudac biti sam Krist.

Biblijski teolozi dvoje oko toga što znači 'svi', odnosno, da li je Božji sud i Kristov sud jedan te isti sud, ili će Bog odvojeno suditi nevjerne na Božjem sudu a prosuđivati, ocjenjivati vjerne na Kristovom sudu.

Bilo kako bilo, sigurno je da će se svi kršćani pojaviti na sudu Kristovom. Svi oni koji su kršteni u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Svi koji smo se krštenjem poistovjetili s Isusom Kristom pojavit ćemo se na Njegovom sudu. Ovih dana onako u razgovoru na groblju moći će se čuti konstatacija 'kako je smrt jedina pravda na svijetu'. Tu misao treba malo doraditi i reći da je 'fizička smrt put do pravde'. Božji sud, Kristov sud čuva i sačuvat će pravdu i dostojanstvo čovjeka. Poziv na Kristov sud ne može se nikako izbjeći. I vrhovni suci idu na Sud! ''Ljudima je određeno samo jednom umrijeti i tada dolazi sud.' (Heb 9:27), jasno je Pismo.

Nadalje, na osnovu Pisma možemo reći da ćemo biti suđeni na:

b) osnovu svijetla kojeg smo za života dobili, na osnovu osobne  odgovornosti, motiva, truda i djela.

Ovdje treba zastati i pojasniti da se mi ne spašavamo dobrim djelima, već  dobrim djelima mi dokazujemo svoje spasenje. Vječno spasenje sadržava predodređenje, opravdanje, posvećenje i proslavljenje. U biblijskoj formuli vječnoga spasenja djela nisu uzrok opravdanja već neophodan i prirodan dokaz opravdanja posvećenjem koje je garancija proslavljenja. Svi dobro znamo da su na sudu presudni dokazi!

Da bismo razumjeli ovu vječnu istinu, da bismo prošli Kristov sud, dobili nagradu i izbjegli vječnu kaznu, jer sredine čistilišta prema Pismu nema, mi  moramo razumjeti razliku između relativno dobrih djela i istinskih dobrih djela.

Prije osobne vjere u Isusa Krista, prije nanovorođenja i obraćenja, prije tog događaja opravdanja, osoba ne može, ona jednostavno nije sposobna činiti istinski dobra djela, već samo relativno dobra djela koja su sva inficirana grješnom naravi i grijehom u motivu, sadržaju, načinu ili cilju.

Tek nakon osobne vjere u Isusa Krista, tek nakon nanovorođenja i obraćenja, opravdana osoba je osposobljena za činjenje istinskih dobrih djela, a to su djela učinjena po Duhu Svetome, u skladu s Božjim Zakonom i na slavu Božju.

Što se onda događa nakon što posljednji put zaklopimo oči? Kako proći Kristov sud, dobiti nagradu i izbjeći vječnu kaznu?

Neophodno je nanovorođenje. Isus kaže Nikodemu moraš se nanovo roditi! Moraš se roditi odozgo! Neophodno je nanovorođenje i obraćenje, metanoja, promjena, opravdanje koje se događa u trenutku kada osobno uzvjerujemo u Isusa Krista Spasitelja i kada ga odlučimo slijediti. Obraćenje je odluka za Isusa Krista!

Nakon nanovorođenja, opravdanja, obraćenja, prirodno i neminovno dolazi metamorfoza, preobražaj, taj cijelo životni proces posvećenja, mijenjanja i istinskih dobrih djela, koja su dokaz spasenja. Dakle, metanoja pa metamorfoza, obraćenje pa posvećenje i nemamo se čega plašiti, što više, kada posljednji put sklopimo oči NAJBOLJE DOLAZI! 

dr. Damir Pintarić, pastor BC 'Betanija' Čakovec

© 2003-2025 Sva prava pridržana.