Tugovanje kao put do sreće

Neki je čovjek godinama patio od bezvoljnosti, potištenosti, depresije. Jednostavno nije nalazio smisla, motivacije i elana za život. Pokušao je ispuniti svoju nutrinu i svoju prazninu s novcem, stvarima, užicima, ljudima... ali ništa mu nije pomoglo, i dalje je ostao bezvoljan i potišten. 

Odlazio bi kod jednog liječnika, drugog liječnika, pokušao s jednim, drugim, trećim antidepresivima ali problem je ostajao – ništa ga nije moglo oraspoložiti, podići, vratiti mu elan, motivaciju za život.

Jednog dana ugledao je crkvenu zgradu i na trenutak se ohrabrio mišlju: 'Možda mi oni mogu ponuditi nešto više, nešto što neće trajati tako kratko.' Ušavši unutra, opisao je cijeli svoj problem i cijelu svoju nesreću i bezvoljnost.

Službenik crkve ga je pozorno saslušao a onda mu rekao:

" U našem gradu ovaj tjedan gostuje dobar cirkus. U tom cirkusu nastupa jedan klaun. Svi kažu da je odličan. On će te oraspoložiti, podići, vratiti ti želju za život." Čovjek je pričekao da završi i tiho odgovorio: "JA SAM TAJ KLAUN."

Gdje je put ka sreći? Postoji li ona uopće?

U opće poznatom Govoru na Gori, u 5. poglavlju Evanđelja po Mateju, Isus Krist daje upute, smjernice prema istinskoj sreći. On nikoga ne tjera, nikoga ne prisiljava već nudi svoj jedinstven put prema sreći. 

Prošli puta govorili smo o prvom blaženstvu, o prvoj stepenici prema sreći, blaženstvu, ispunjenom životu - govorili smo o poniznosti. 

'Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko.' 

Danas u drugom blaženstvu Isus govori o tugovanju kao putu prema sreći.

"Blago onima koji tuguju jer će se utješiti.'

Riječ 'blago' prevedena je od izvorne NZ-e grčke riječi  „makarios", koju slobodno možemo prevesti i koja se prevodi sa sretni, "sretni su oni koji tuguju". Kako to može biti? Kako tužni mogu biti sretni? 

Kako bismo shvatili ovaj paradoksalni putokaz prema istinskoj sreći, mi moramo razlikovati tri različite vrste tugovanja koja nalazimo u Svetome Pismu. Božja Riječ spominje pod jedan:

PRIRODNO TUGOVANJE

Svaki čovjek ponekad tuguje. Kada izgubimo roditelja, supružnika, dijete, bližnjega – mi tugujemo, mi plačemo. Ništa ne uznemiri naše srce, ništa ne pokrene toliku lavinu tuge kao smrt najbližih i dragih nam osoba. 

Čak i kod najvjernijih ljudi, kod onih koji stvarno vjeruju da je smrt početak a ne kraj, kod onih koji stvarno vjeruju da za vjerne najbolje tek dolazi mi  primjećujemo prirodno tugovanje. S jedne strane u takvim trenucima mi smo sretni jer je osoba došla do kraja svojeg zemaljskog, nimalo jednostavnog procesa posvećenja i jer je ušla u proslavljenje svoga spasenja, istovremeno i s druge strane mi smo tužni jer je prekinuto, istina samo privremeno, zajedništvo s tom osobom. 

Iako smo kao kršćani duboko svjesni i čvrsto vjerujemo da 'nikad zbogom – samo doviđenja',  mi ipak tugujemo i plačemo. Konačno, sam Isus Krist je proplakao na Lazarovom grobu. Ljudi su ovako komentirali Njegovu žalost i Njegove suze: 'Gledajte kako ga je ljubio!'  Pored prirodnog tugovanja Biblija govori i o:

NEPRIRODNOM  ŽALOVANJU ILI  SAMOSAŽALJENJU

Sveto Pismo nas uči da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku sebi slična, da ga je okrunio slavom i sjajem, ALI Sveto Pismo nas također uči i upozorava da je čovjek PALO BIĆE, 'da smo svi sagriješili i lišeni smo SLAVE BOŽJE.' (Rim 3:23).

Zbog pada i gotovo uvijek podcijenjene snage pale naravi, čovjek nastoji povratiti izgubljeni sjaj i slavu ali bez Boga. Radi 'pet minuta slave i sjaja' čovjek se stalno natječe, dokazuje, nadima, bori i područje agresije to jasno pokazuje. No, što pokazuje sve veće područje depresije danas?

Danas imamo sve više i više ljudi koji stalno prigovaraju: 'MENE nitko ne razumije, MENE nitko ne voli, JA sam nevažan, JA SAM nitko, JA SAM malen, ne bi li ipak na kraju nekako ispao veliki. 

Čovjek je iz središta izbacio Boga i postavio sebe, svoj ego koji se pokušava ostvariti kroz samo promociju ili samosažaljenje ili NEPRIRODNO ŽALJENJE. 

Svi smo sreli osobe, vječite žrtve koje su stalno usredotočene na sebe i koje gotovo nikada ne razmišljaju o drugima. Osobe koje smatraju da nisu problem one već ono što se njima dogodilo. Važno je reći da postoje suze koje pred Bogom ništa ne vrijede! Važno je reći, naglasiti i podvući da u biti postoji samo jedna istinski nevina žrtva. To je onaj za kojeg je Ivan vikao:   'Evo jaganjca Božjeg koji uzima grijehe svijeta!' Nakon Prirodnog tugovanja i Neprirodnog žalovanja ili samosažaljenja spomenimo za kraj i zaključak i

DUHOVNO TUGOVANJE  koje vodi prema pravoj istinskoj sreći.    "Blago onima koji tuguju jer će se utješiti"

Što je duhovno tugovanje?  Duhovno tugovanje je tugovanje zbog grijeha koji je glavni uzrok besmisla, bezvoljnosti i potištenosti.

Ako je Isus Krist stvarno od Boga došao i Bogu se vratio, ako je Isus Krist 'put, istina i život', onda je život bez Isusa Krista lutanje, traženje i životarenje. Rješenje, život, punina, blagoslov, sreća ne nalaze se u samoostvarenju nego u štovanju . 'Čovjek je najviše ostvaren kada je Boga najviše proslavljen!'

Apostol Ivan tvrdi: "ako tvrdimo da grijeha nemamo lažemo i u nama nema istine", i pravo pitanje nije da li griješimo, već je pravo pitanje da li tugujemo zbog grijeha.

Kada osoba spozna svoj grijeh koji je uvijek destruktivan i razarajući, ona može POTISKIVATI problem, odnosno, može staviti masku i odglumiti svoj život u nekom svom cirkusu, ili osoba može PRIZNATI PROBLEM.

Priznati grijeh Onome koji je spreman i koji želi oprostiti i obnoviti. Pismo veli da Bog Biblije uživa u pomilovanju. Priznati grijeh Onome koji nudi ruku pomirenja s križa, s križa koji svjedoči o Božjoj svetosti i pravednosti ali koji svjedoči i o Božjoj milosti i ljubavi. 

Vidite, poštovani slušatelji, nevina strana je ta koja uvijek nudi ruku pomirenja.

Poslušajmo za sam kraj dio 32. Psalma. David je nakon iscrpljujućeg potiskivanja ipak na kraju svoju krivnju priznao, izašao iz potištenosti i doživio OPROŠTENJE i RADOST.

 Blažen onaj kome je grijeh otpušten,

kome je zločin pokriven!

Blago čovjeku kome Jahve ne ubraja krivnju

i u čijem duhu nema prijevare!

Prešutjet' sam htio, al' kosti mi klonuše

od neprestana jecanja.

Danju i noću ruka me tvoja tištala,

snaga mi se trošila k'o za ljetnih žega.

Tad grijeh svoj tebi priznah

i krivnju svoju više ne skrivah.

Rekoh: "Priznat ću Jahvi prijestup svoj",

i ti si mi krivnju grijeha oprostio...

Utočište ti si moje, od tjeskobe ti ćeš me sačuvat, 

odjenut me radošću spasenja.

p. Damir Pintarić

© 2003-2017. Sva prava pridržana.