Savjest, Tužba, KRIVNJA, OPROŠTENJE

U prošlim emisijama otvorili smo serijal SAVJEST, TUŽBA, KRIVNJA, OPROŠTENJE.

Što je je savjest? 

Prema Svetome Pismu, prema apostolu Pavlu, osnova savjesti je Božji Zakon upisan duboko u srce čovjeka, dok je nadogradnja savjesti odgoj i izbor. Ono što smo apsorbirali kao djeca u utrobi, kolijevki, kod kuhinjskog stola ostaje duboko zapisano. Ono što su nam činili i što smo činili kroz život, ono što kroz život zapisujemo ostaje duboko u savjesti koja može biti; SLABA, TVRDA, KAMENA, OKORIJELA, MEKANA, MESNATA, OBREZANA, POSLUŠNA, DOBRA, ISKRENA, NOVA, ČISTA, POSVE ČISTA PRED BOGOM. Na osnovu biblijskih tekstova netko je dobro sažeo, definirao savjest ovim riječima: 'Savjest je glasnogovornik Krista u ljudskoj duši.'

Nakon savjesti prošli puta govorili smo o tužbi koja stvara krivnju i opterećuje savjest. Tužba koja može biti neosnovana, osnovana, lažna,  manje-više istinita, istinita, zlonamjerna, dobronamjerna, interesna može dolaziti od ljudi, može dolaziti od najvećeg čovjekovog neprijatelja kojeg Pismo naziva Tužitelj braće, i može dolaziti od Boga. U čuvanju svoje savjesti, a samim time i svojeg unutarnjeg mira i mentalnog zdravlja, treba razlikovati i definirati vrstu tužbe koja nam se stavlja na teret.

Progovorimo danas o KRIVNJI koja nastaje kao posljedica tužbe i koja može opterećivati našu savjest. Svi razumijemo pojam 'grižnja savjesti.' Kao i kod optužbe jako je važno prepoznati i definirati krivnju koja može biti:

1. NASLJEDNA KRIVNJA

Vjerujem da svi dobro poznajemo događaj iz Biblije, iz knjige Postanka 3. poglavlja, gdje je opisan pad ili preciznije rečeno neposluh čovjekov prema Bogu i Njegovoj riječi. U prvoj knjizi, knjizi početaka 3. poglavlju od 6.do 8.stiha čitamo:

"Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči, i UPOZNAJU da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače. Uto čuju korak Jahve Boga koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I SAKRIJU SE – čovjek i njegova žena – pred Bogom među stabla u vrtu" (Pos 3:6-8).

Tu na samome početku nalazimo sam početak ljudske krivnje. U trenutku kada je čovjek sagriješio, kada je narušio i izgubio odnos s Onim s kojim je prije šetao po vrtu za vrijeme dnevnog povjetarca, pojavila se krivnja s kojom gotovo uvijek idu sram i strah. Od tog trenutka, od pada  čovjek se uporno nastoji na različite načine i raznim prinosima, davanjima, žrtvama riješiti, osloboditi tih opterećujućih i destruktivnih osjećaja.

Odmah nakon trećeg, u 4. poglavlju, čitamo da su Abel i Kajin  prinijeli žrtvu Bogu. Tko  im je rekao da to učine? Nigdje u tekstu ne vidimo da je Bog to rekao ili tražio od njih. Mnogo godina kasnije Bog je dao Zakon, kojim je uredio prinos žrtava za Izraelski narod. Krivnja, strah i sram su osjećaji koji su pokrenuli Abela i Kajina. Nije slučajno da sve religije svijeta imaju razrađen sustav ovakvog ili onakvog žrtvovanja. To je religija po definiciji, ljudski pokušaj, nastojanje, napor da se svojim snagama, žrtvama, prinosima, davanjima, odricanjima obnovi 'šetnja s Bogom za vrijeme ljetnog povjetarca.' 

Nasljedna krivnja je krivnja s kojom se rađamo, koju smo naslijedili rođenjem. Biblijski pisac i Izraelski kralj David je to shvatio te zapisao u 51 Psalmu: "Evo, grješan sam već rođen, u grijehu me zače majka moja" (Ps 51:7).  Da, mi se rađamo sa Nasljednom krivnjom, od samoga početka ona je dio našeg duhovnog DNK zapisa. Druga krivnja s kojom se kao ljudi suočavamo je tzv:

2. SUBJEKTIVNA KRIVNJA

Često puta subjektivno osjećamo krivnju, a da objektivno nismo krivi. Razni događaji, razna zlostavljanja, situacije, okolina, društvo, pisana i nepisana pravila stvaraju u čovjeku subjektivan osjećaj krivnje. Objektivno nismo sagriješili, nismo učinili ništa loše, ali imamo 'nametnuti osjećaj krivnje.' Vrlo je važno od slučaja do slučaja, definirati te razlučiti i razgraničiti subjektivnu od objektivne krivnje. Zašto da se mučimo s nečim što je netko drugi skrivio? Tu se doista može pomoći raščlambom krivnje.

Pored nasljedne i subjektivne krivnje, postoji i treća vrsta krivnje a to je;

3. OBJEKTIVNA KRIVNJA

Svaki put kada osoba prekrši Božji Zakon, Božje normative za život stvara se objektivna krivnja. Kada sagriješimo protiv Boga normalno je i prirodno je da se stvara osjećaj krivnje jer smo objektivno krivi, jer smo sagriješili. Upravo radi objektivne krivnje, radi toga jer je svjesno prekršio Božji Zakon, kralj David je pao u dugotrajnu depresiju uzrokovanu objektivnom krivnjom. Poslušajmo kako on opisuje svoj pokušaj ignoriranja, negiranja, potiskivanja svoje realne krivnje pred Bogom:

'Prešutjet sam htio ali mi kosti klonuše od neprestana jecanja. Danju i   noću ruka me tvoja tištala, snaga mi se trošila ko za ljetnih žega.' (Ps 32:3-4)

Kako očistiti svoju savjest? Kako se riješiti krivnje i disati punim plućima? Kako doživjeti oproštenje i novi život?

Isusa Krista su, čitamo u Evanđelju, doveli pred Pilata s lažnim optužbama. Nakon ispitivanja prema Rimskome zakonu, Pilat  je tri puta javno rekao, ponovio i naglasio: "Ja na Njemu ne nalazim nikakve krivnje !"

Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek jedini je živio i proživio svoj život bez greške, bez mane, bez fleke, bez grijeha. On je bio Janje bez mane. Isus Krist je jedini koji može stati pred cijelu ljudsku povijest i pitati: ''Tko će mi od vas dokazati neki grijeh?'' (Iv 8:46) On je bio kao i Otac, kao i Duh Sveti tri puta Svet, i zato je Pilat tri puta rekao, ponovio i naglasio: ''Ja na Njemu ne nalazim nikakve krivnje !" (Iv 18:38, 19:4, 6)

Zašto je Isus onda morao biti priveden, ispitan i lažno optužen i lažno okrivljen? Zašto je moramo nepravedno trpjeti i umrijeti jednom takvom brutalnom smrću na križu? Zašto je morao biti položen u hladan i tamni grob iz kojeg je slavno uskrsnuo? Zato, poštovani slušatelju, da bismo se mi, ja i ti, mogli riješiti ne samo osjećaja krivnje nego i same, stvarne realne, objektivne krivnje. Zato da bi nam na osnovu savršenog života, savršene žrtve, smrti i uskrsnuća Pravednika Bog mogao oprostiti, te da bi mi nakon što nam je oprošteno mogli oprostiti drugima. 

Oprostiti nije nimalo lako, istinski oprostiti je zapravo nemoguće tako dugo dok nismo iskusili Božju ljubav, Božje oproštenje na toj dubokoj, duhovnoj razini, i zato krivnju nije mudro ignorirati, potiskivati, ili je pokušati nekim ili nečim kompenzirati. Krivnju je najmudrije, najbolje, najzdravije Bogu priznati. Prije spomenuti kralj David, nakon svih pokušaja i borbi to je shvatio i učinio. Evo ponovno 32 Psalma za kraj:

'Blažen onaj kome je grijeh otpušten, kome je zločin pokriven! Blago čovjeku kome Jahve ne ubraja krivnju i u čijemu duhu nema prijevare! Prešutjet’ sam htio, al’ kosti mi klonuše od neprestana jecanja. Danju i noću ruka me tvoja tištala,  snaga mi se trošila k’o za ljetnih žega. Tad grijeh svoj tebi priznah i krivnju svoju više ne skrivah. Rekoh: »Priznat ću Jahvi prijestup svoj«, i ti si mi krivnju grijeha oprostio. (Ps 32:1-5)

Pilat je tri puta ponovio i za Isusa Krista javno rekao:  "Ja na Njemu ne nalazim nikakve krivnje", kako bi Pravedan Bog za svakoga koji priznaje svoju krivicu i stavlja svoje pouzdanje u Isusa Krista mogao reći:

''Ja na Njemu ne nalazim nikakve krivnje!"  

 dr. Damir Pintarić, pastor BC Betanija Čakovec