Savjest TUŽBA Krivnja Oproštenje

Svojevremeno sam sreo poznanika za kojeg znam da voli razgovarati pa sam stao i pitao ga; 'Kako je? Kako ide?', na što mi je odgovorio: 'Idem kod psihijatra?' 'Stvarno, pa zašto?' 'Bio sam kod obiteljske liječnice, malo smo se porječkali pa sam joj rekao da medicina od ljudi čini bolesnike, a da Crkva od ljudi čini grešnike! Poslala na pregled.'

Je li čovjek i u kolikoj mjeri u pravu po ovom drugom pitanju? Je li krivnja proizvod Crkve? Je li istina da religiozni ljudi imaju većih problema s osjećajem krivnje od nevjernih ljudi? Kako se nevjerni rješavaju krivnje? Kada imam priliku razgovarati s ateistima ili agnosticima uvijek ih pitam to pitanje.

U prošloj emisiji otvorivši serijal SAVJEST, TUŽBA, KRIVNJA, OPROŠTENJE govorili smo o savjesti. Što je savjest prema Pismu? U poslanici Rimljanima apostol Pavao daje svojevrsnu definiciju savjesti. Rimljanima 2:12-15:

'Jer kada pogani koji nemaju Zakona vrše, vođeni naravlju, propise  Zakona, onda su oni, nemajući   Zakona, sami sebi zakonom. Oni činom dokazuju da ono što propisuje Zakon stoji upisano u njihovim srcima, o čemu zajedno s tim daje svjedočanstvo njihova SAVJEST: unutarnji sudovi koji ih međusobno optužuju i brane... u dan u koji će Bog - prema mojem Evanđelju - suditi ljudske tajne po Isusu Kristu.'

Na osnovu pročitanog Pavlovog teksta ljudi su ovako definirali savjest: 'Savjest je Božja prisutnost u čovjeku.' 'Savjest je pokazatelj odnosa između Boga i čovjeka'. 'Savjest je glasnogovornik Krista u ljudskoj duši.'

Što je savjest? Osnova savjesti je Božji Zakon upisan duboko u srce čovjeka, dok je nadogradnja savjesti odgoj i izbor. Ono što smo apsorbirali kao djeca u utrobi, kolijevki, kod kuhinjskog stola ostaje duboko zapisano. Ono što su nam činili i što smo činili kroz život ostaje duboko zapisano u savjesti koja može biti kako smo vidjeli prošli puta slaba, tvrda, kamena, okorijela, mekana, mesnata, obrezana, poslušna, dobra, iskrena, nova, čista, posve čista pred Bogom. 

Nakon savjesti progovorimo danas o tužbi koja stvara krivnju i opterećuje savjest. Tužba može biti neosnovana, osnovana, lažna,  manje-više istinita, istinita, može biti zlonamjerna, dobronamjerna, interesna.

U čuvanju svoje savjesti, a samim time i svojeg unutarnjeg mira i mentalnog zdravlja, treba razlikovati vrstu tužbe koja nam se stavlja na teret. Važno je prepoznati odakle tužba dolazi? Tko nas optužuje? Tužba može doći i često puta dolazi od ljudi, odnosno tužba može biti:

1. LJUDSKA (TUŽBA)

Iako čovjek nije pozvan da optužuje i sudi drugog čovjeka, on to uporno i s nevjerojatnom lakoćom čini. Naravno mi ovdje ne govorimo o pravnoj već u duhovnoj tužbi. Iako nije ni pozvan, ni kvalificiran da tuži, optužuje i sudi čovjek uporno ukazuje prstom, proziva, ogovara, kritizira, napada, optužuje i sudi drugog čovjeka, kao da nikada nije čuo riječi samoga Gospodina Isusa Krista koji jasno govori:

'Nemojte suditi, da ne budete suđeni! Jer kako budete sudili tako, onako će se i vama suditi… Što imaš gledati trun u oku brata svojega, a brvna u  svom oku ne zapažaš.' (Mat 7:1-3)

Ljudska kritika, optužba koja može biti iskrena, potrebna i dobronamjerna najčešće to nije. Ljudska kritika najčešće dolazi, izvire iz krivnje osobe koja kritizira i optužuje, pa zato sebični vide sebičnost, materijalisti vide materijalizam, ponosni vide ponos, preljubnici nemoral, ljudi skloni korupciji vide lopove – 'sve lopovi, sve su pokrali'. U Međimurju imamo izreku koja objašnjava tu doista učestalu pojavu koja glasi 'svaki hudi prema sebi sudi.'

Ljudska kritika je mnogo dublja nego se čini i dolazi iz ljudske rane, krivnje, zavisti, neostvarene ambicije, frustracije, gorčine, nezadovoljstva, nezahvalnosti. Zlonamjernu, neutemeljenu ljudsku kritiku potrebno je prepoznati, definirati i ignorirati. Ne slušati kritike i optužbe od ljudi kod kojih nikada ne idete po savjet! Takve ljude ne treba suditi već ljubiti, ali treba čuvati svoju nutrinu, svoju savjest. Evo jednog jednostavnog primjera koji nam dodatno objašnjava pojavu ljudske kritike.

Gospođa je svakodnevno kritizirala susjedu preko puta kako ima prljave zavjese; 'pa već je vrijeme da opere te zavjese'. Muž je to negativno mrmljanje slušao danima,  no bilo mu je dosta pa  je suprugi rekao slijedeće: 'Kad bi si oprala prozore vidjela bi da su susjedine zavjese ne samo čiste nego i lijepe.'

2. TUŽITELJA LJUDI

Novi zavjet koristi čak 29 različitih imena kojim opisuje čovjekovog najvećeg neprijatelja. Evo nekoliko imena: Protivnik, Ričući lav (1.Pet 5:8), Zao duh (1.Sam 16:14), Neprijatelj (Mat 13:39), Otac laži (Iv 8:44), Ubojica ljudi (Iv 8:44), Satan (Job 1:6), Napasnik (Mat 4:4, 1.Sol 3:5), Bog ovoga svijeta (2.Kor 4:4), Zli (Mat 13:19). Jedno od imena je 'Tužitelj braće' (Otk 12:10). Vjerujem da se sjećamo Pavlove definicije savjesti s početka emisije u kojoj Pavao spominje 'unutarnje sudove koji se međusobno optužuju i brane', u kojoj Pavao spominje 'ljudske tajne.'

Tko zna naše tajne? Bog vidi sve! Sve je golo i otkriveno pred njim jasno je Pismo. Neprijatelj, Tužitelj zna puno i koristi naše propuste, greške, grijehe kako bi nas tužio, tužio, tužio, optužio, uništio. Zli prvo banalizira a onda dramatizira, zarobljava našu savjest krivnjom koja opterećuje, neda spavati, krade mir, radost, slobodu. Svi smo čuli za izraz 'grižnja savjesti'.

Napadi, kritike, osude, mogu dolaziti izvana preko ljudi iz prve točke ali mogu doći i iznutra. Dakle, u čuvanju svoje savjesti, svoje nutrine, svojeg mira treba prepoznati odakle tužba dolazi? Tužba može doći od i preko ljudi, može doći od neprijatelja,  i može doći od Boga. Tužba može bit:

3. BOŽJA TUŽBA

Na rastanku sa svojim učenicima u Gornjoj sobi, Gospodin Isus Krist je obećao vjernima Branitelja a nevjernima Tužitelja. Poslušajmo prema kraju taj tekst iz Ivanovog Evanđelja:

'Ipak vam istinu velim: vama je bolje da ja odem, jer ako ne odem Branitelj neće doći k vama. Odem li, poslat ću ga k vama. On će, kada dođe, dokazati svijetu zabludu s obzirom na sud, na pravednost i na sud.' (Iv 16:7-8)

Jedna od uloga Duha Svetoga je dokazati svijetu, čovjeku zabludu… Grčka riječ 'eleghco' koji hrvatski prijevodi prevode s 'ukoriti', 'prekoriti', 'pokarati', 'pokazati', 'dokazati' koristila se u sudnici, koristio nju je  tužitelj u procesu dokazivanja krivnje. E sad ovo je jako važno razumjeti, razlikovati! Duh Sveti dokazuje stvarnu, objektivnu krivnju s ciljem ne da bi sudio, sudio i osudio već da bi spasio. Isus 'nije došao da sudi svijet već da se svijet spasi po njemu,' (Iv 3:17) govori On sam.

Božji duh dokazuje krivnju ali odmah ukazuje na rješenje, na oproštenje, na ljubav Božju raspetu, na Golgotu,  na križ. Evanđelje je jako duboko i jako jednostavno u isto vrijeme. Evanđelje, Dobra vijest, Radosna vijest govori da je križ, Kristova žrtva veća od mojega grijeha,  moje krivice, moje savjesti bez obzira za što me moja savjest optuživala.

 Bog je uvijek veći, križ je uvijek veći, i zato realnu, objektivnu krivnju nije mudro negirati, ignorirati, prebacivati, racionalizirati, potiskivati – krivnju je najmudrije Bogu priznati. 'Što može oprati moj grijeh?', pita se pjesnik. Što može očistiti i umiriti moju savjest? 'Ništa osim krvi Krista!'  Sveto Pismo predstavlja Boga kao onoga koji zna sve, ali unatoč tome ljubi i oprašta, koji uživa u oproštenju i pomilovanju. Prorok Mihej je za sam kraj to zapisao ovako:

'Tko je Bog kao ti koji prašta krivnju, koji grijeh oprašta i prelazi preko prekršaja ostatka baštine svoje, koji ne ustraje dovijeka u svome gnjevu, nego uživa u pomilovanju?' (Mih 7:18)

p. Damir Pintarić