SAVJEST

Mama je ispekla fine čokoladne kolače i stavila ih sa strane.  Svom dvogodišnjem sinu jasno je rekla da ne dira kolače dok se ne ohlade. Dijete kao dijete          ne može čekati, uzima kolačić i pojede ga. Dolazi mama i vidi čokoladu oko ustiju, te s puno ljubavi upita: 'Je si li jeo?'  Dijete klima glavom lijevo desno. 'Gledaj me u oči!' ponovno će mama, 'Je si li jeo?'.

Savjest...   Riječ savjest spominje se u Novome zavjetu 30 puta. Čak 25 od 30 puta savjest spominje apostol Pavao. Za apostola Pavla kao apostola nežidova, savjest je bila velika i važna tema. Što je savjest? U poslanici Rimljanima Pavao daje svojevrsnu definiciju savjesti. Čitam za nas Rimljanima 2:12-15:

'Jer kada pogani koji nemaju Zakona vrše, vođeni naravlju, propise   Zakona, onda su oni, nemajući   Zakona, sami sebi zakonom. Oni činom   dokazuju da ono što propisuje Zakon stoji upisano u njihovim srcima, o čemu zajedno s tim daje svjedočanstvo njihova SAVJEST: unutarnji sudovi koji ih međusobno optužuju i brane... u dan u koji će Bog    - prema mojem Evanđelju - suditi ljudske tajne po Isusu Kristu.'

Što smo čuli? U pročitanom tekstu Pavao savjest usko povezuje s Božjim Zakonom koji 'stoji upisan u ljudskim srcima.' Prema Pavlu osnova savjesti je 'Zakon upisan u ljudskome srcu.' Na osnovo te Pavlove tvrdnje ljudi su ovako definirali savjest: 'Savjest je Božja prisutnost u čovjeku.' 'Savjest je pokazatelj odnosa između Boga i čovjeka'. Stih iz Knjige Izreka dobro definira ljudsku savjest, Izr 20:27: 'Svjetiljka je Gospodnja duh čovječji: ona istražuje sve do dna utrobe.'  Osobno mi je najbolja slijedeća definicija: 'Savjest je glasnogovornik Krista u ljudskoj duši.'

U odgovaranju na pitanje što je savjest pomaže odgovor na pitanje kako nastaje, kako se razvija savjest?

Osnova savjesti je Božji Zakon upisan duboko u čovjeka, u njegovu narav, bit, 'vođeni naravlju vrše propise Zakona', dok je nadogradnja savjesti odgoj i izbor. Ono što smo apsorbirali kao djeca u utrobi, kolijevki, kod kuhinjskog stola ostaje duboko zapisano. Ono što su nam činili i što smo činili kroz život ostaje duboko zapisano u savjesti. Što je savjest? Savjest je Božji Zakon zapisan duboko u srce plus životni zapis.

Zanimljivo je da u Starome zavjetu ne nalazimo riječ savjest. Glavni razlog za nepostojanje starozavjetne riječi 'savjest', je taj što su Židovi za razliku od nežidova uvijek imali dostupan Zakon. Pavao piše da Židovima 'pripadaju Zakon i proroci.' Židovi su odrastali s jasnim definicijama što je dobro, a što zlo, što je poslušnost, a što ne poslušnost, što je blagoslov, a što prokletstvo. Židovi naravno kao i nežidovi imaju Zakon upisan u srce, plus su stalno izloženi Zakonu i prorocima. Svako židovsko dijete koje bi pojelo onaj čokoladni kolačić znalo bi da je prekršilo 5.zapovijed: 'Poštuj oca i majku' i 9. zapovijed: 'Ne svjedoči lažno!' 

Stari zavjet ne poznaje riječ savjest, ali sadržajno Stari zavjet jako puno govori o savjesti.  Gledano sadržajno Stari zavjet, kada govori o tom 'nevidljivom organu života i spoznaje', najčešće koristi izraz 'LEB', srce.

Prolazeći kroz Stari zavjet i razmatrajući srce čovjeka možemo naučiti kakva čovjekova savjest može biti.  Mojsije se nerijetko susreće s TVRDIM I NEOBREZANIM srcem (Izl 32:9).

Ezekiel nekoliko puta piše da srce može biti KAMENO (Eze11:26). Proroci su se učestalo susretali s OKORIJELIM savjestima.  Nažalost svi smo sreli ljude okorjele savjesti, okorjelog pogleda. Čovjek se u ne maloj mjeri može procijeniti po pogledu i smijehu. Najjasnije od drugih proroka koji pišu da savjest čovjeka može biti PODMUKLA, odnosno varava i samo zavaravajuća je prorok Jeremija koji primjećuje i zapisuje: 'Podmuklije od svega je srce, jedva popravljivo, tko da ga pronikne?' (Jer 17:9-10) Na početku 17. poglavlja Jeremija zapisuje tekst koji se najčešće sadržajno uzima za starozavjetnu definiciju savjesti. Čitam za nas Jeremija 17:1:

 'Judin grijeh upisan je željeznom pisaljkom, urezan dijamantnim vrškom u pločicu NJIHOVA SRCA.'

Kao i Pavao i Jeremija zapisuje da je Božji Zakon upisan duboko u srce svakog čovjeka i da se u to isto srce, u taj nazovimo ga duhovni DNK zapis, zapisuje i pohranjuje svako kršenje Zakona. Prema Pismu i Pavlu ljudi po savjesti neće biti spašeni nego suđeni i zato prema kraju  moramo pitati  

KAKO OČISTITI SVOJU SAVJEST? KAKO LEGALNO OBRISATI TAJ DOKAZNI MATERIJAL?

Današnji  čovjek pokušava očistiti i sačuvati svoju savjest, a samim time i ne malim djelom i svoje  mentalno zdravlje, na način da drastično smanjuje normative, spušta ljestvicu, stvara novi moral, nove vrijednosti… no, da li uspijeva?   Vidite, poštovani slušatelji, onaj Božji Nomos, Božji Zakon zapisan duboku u jezgru čovjeka ostaje, a kršenje Zakona se bilježi i gomila. Savjest i dalje burka, muči, tiska, peče, pere, umara i ne da spavati.

Savjest, kako smo vidjeli, može biti TVRDA, NEOBREZANA, KAMENA, OKORIJELA, ali u Pismu također čitamo da savjest može biti: MEKANA, MESNATA, OBREZANA, POSLUŠNA, DOBRA[1], ISKRENA[2], ČISTA[3], POSVE ČISTA PRED BOGOM[4], NOVA. Ezekiel prorokuje ovako:

'Dat ću vam NOVO SRCE, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam SRCE OD MESA. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe.'  (Ez  36:26-27)

Duhovno govoreći, da bi stvarno očistili svoju savjest potrebna je transplatacija srca. Nikakva poboljšanja, stendovi, bajpasi nisu dovoljni. Potrebno je otići na kliniku Božje ljubavi Golgota i zatražiti  novo srce. Potrebna je metanoia, potrebno je obraćenje!  Potrebno je obraćenje koje uključuje iskrenu i osobnu vjeru srca u Isusa Krista, vjeru koja uvijek dovodi do iskrenog pokajanja zbog kršenja Zakona. Vjera, pokajanje, obraćenje, metanoia nije ništa drugo nego priznati Bogu svoje realno stanje i ponizno, iz dubine srca zatražiti oproštenje.

Nevjerojatna je činjenica da Bog onima koji na opisan način pristupaju, čisti, pere, obnavlja i čuva savjest. Evo stiha za kraj koji jasno govori o tom jedinom načinu, Heb 9:11-14:

'Ali Krist, pošto se pojavio kao veliki svećenik budućih dobara prolazeći većim i savršenijim šatorom koji nije napravljen rukom, to jest koji ne   pripada ovomu svijetu, ušao je jedanput za uvijek u Svetinju nad svetinjama, ne krvlju jaraca i junaca, nego vlastitom krvi, i pribavio nam  vječni otkup. Ako, naime, krv jaraca i bikova i pepeo od junice, čime se škrope okaljani, posvećuju tako da se dobiva tjelesna čistoća, koliko će  više KRV KRISTA - koji je po vječnom Duhu prinio sam sebe Bogu kao          žrtvu bez mane - OČISTITI NAŠU SAVJEST od mrtvih djela da služimo   živom Bogu.'

dr. Damir Pintarić, pastor BC Betanija Čakovec