Promašen i pronađen Božić

Božićno vrijeme je vrijeme kada se na jedan poseban način sjećamo nepobitne povijesne činjenice da je Isus rođen, odnosno, da je Bog iz vječnosti ušao u vrijeme, kako bi pokazao put iz vremena u vječnost. Onaj koji jedini može opravdati našu prošlost, dati nam smisao i snagu za sadašnjost, nadu za budućnost i sigurnost za vječnost postao je poput jednoga od nas. Bog je hodao ovom našom zemljom pokazao nam put, objavio istinu i ponudio život i to život u izobilju.

Razmotrimo danas nekoliko primjera ljudi koji su imali nevjerojatnu privilegiju prisustva tom velikom povijesnom događaju – rođenju, točnije utjelovljenju Božjeg Sina, a koji su ipak promašili prvi Božić. Bili su tako blizu, a opet, tako daleko.

Prvi takav čovjek je GOSTIONIČAR. Iz evanđelja po Luki 2:7 saznajemo ovako:

'Dok su bili u Betlehemu Mariji dođe vrijeme da rodi. I rodi sina svoga prvorođenca, te ga povije u pelenice i položi u jasle, jer u gostionici nije bilo mjesta.'

Zašto ovaj čovjek nije shvatio tko mu je na vratima? Zašto ovaj gostioničar promašuje Božić? Prezaposlenost i preokupiranost su razlozi. Netko je dobro ustvrdio kada je zapisao:

'Kršćanstvo je započelo u Palestini kao odnos. Proširilo se na Grčku i postalo filozofijom. Preselilo se u Rim i postalo institucija. Otišlo u Europu i Ameriku te postalo business.'

Komercijalizacija Božića u kojoj netko mora potrošiti, a netko okrenuti i zaraditi. Preokupiranost i prezaposlenost su razlozi zašto  gostioničar promašuje Božić. Ne mora značiti da je ovaj čovjek bio bezosjećajan ili nezainteresiran, on je jednostavno bio preokupiran drugim stvarima. Gostioničar nije našao vremena za Onoga koji je stvorio vrijeme, koji mu je darovao određeno vrijeme, i koji će ga iz vremena pozvati u vječnost. Gostioničar nije dovoljno duboko shvaćao da je život kratak, krhak ali vječan.

Drugi primjer, druga osoba koja je imala nevjerojatnu privilegiju biti sudionik prvog Božića, a koja nije shvatila pravi smisao Kristovog rođenja je KRALJ HEROD. Evanđelist Matej je 2:1-2 zapisao:

'Kada se je Isus rodio u Betlehemu judejskom za vrijeme kralja Heroda, dođoše s istoka magi u Jeruzalem da se poklone novom kralju. Kad to ću kralj Herod uplaši se...'

Herod promašuje prvi Božić zbog straha. Strah je razlog što Herod ne razumije zašto je Isus došao na ovu zemlju. Herod se uplašio novorođenog kralja jer je on sam bio kralj svojeg malog prolaznog kraljevstva.  Bojao se da će mu novorođeni židovski kralj oduzeti vlast, moć i čast koju je imao.

U njegovom malom i privremenom kraljevstvu nije bilo mjesta za promjene, nije bilo mjesta za promjenu paradigme, za promjenu vrijednosti i zastrašujuće je koliko je daleko Herod išao u nasilnom očuvanju svoga malog i privremenoga kraljevstva. Svi toliko poznajemo Evanđelja da znamo da je zbog straha od gubitka vlasti, Herod dao pobiti svu mušku djecu od dvije godine naniže. Plač u Betlehemu otkriva koliko politika, moć, vlast i čast mogu zaslijepiti čovjeka. Herod je imao nevjerojatnu privilegiju i priliku a opet nije vidio očitu 'svjetlost sjajne Radosne Vijesti.'[1]

Pored gostioničara i Heroda, pored prezaposlenosti, materijalizma, politike, izbora spomenimo i treći primjer u kojem bilježimo neshvaćenost Božića i taj fenomen, biti toliko blizu a toliko daleko je IZRAELSKI NAROD.  Ivan je ovako zapisao u svom Evanđelju, Ivan 1:9 i 12:

'Svijetlo Istinito, koje rasvjetljuje svakog čovjeka dođe na ovaj svijet... K svojima dođe ali ga njegovi ne primiše.'

Zašto Izrael ne prepoznaje Mesiju koji dolazi među svoje? Zašto Izrael ne prepoznaje onoga o kojem su proroci pisali i kojeg su čekali? Zašto Izrael ne  prepoznaje kralja Izraelova? Izrael promašuje prvi Božić zbog površne religioznosti. Proroci, Pisma uvijek i ponovno naglašavaju nutrinu i upozoravanju na vanjštinu. 'Ovaj me narod štuje usnama', upozorava Izaija, 'a srce mu je daleko od Boga.'  Vanjska, površna religioznost, forma bez sadržaja, pravovjernost bez života i ljubavi razlozi su zašto Izrael ne prepoznaje i odbija svoga Kralja.  Bili su toliko Božji da Boga nisu prepoznali. Bili su zadovoljni svojim hramom, svojim sustavom, svojom  religijom, tradicijom i nacijom i dublje od toga nisu bili spremni ići.

Izrael je primjer koji govori da je moguće odbiti nevjerojatno puno svijetka i ostati u religioznoj tami. Isus, poštovani slušatelji, nije došao da započne još jednu religiju jer ih je već do tada bilo dosta posvađanih. Isus je došao kako On sam tvrdi, 'da traži i spasi ono što je izgubljeno[2], i da njegove ovce imaju život i da ga imaju u izobilju.'[3]  Isus je došao omogućiti osobni odnos između Boga i čovjeka. Nažalost, prezaposlenost, materijalizam, politika, borba za vlast, izbori i površna religioznost, 'podrazumijeva se ali nije tu', zasjenili su 'istinito svjetlo sjajne Radosne Vijesti.'

Prema kraju razmotrimo osobu koja je u cijeloj toj zbrci i zbunjenosti ipak shvatila pravi smisao prvog Božica, pravi razlog Utjelovljena Boga.  Lk 2:25-31:

'Upravo kad su roditelji nosili djetešce Isusa da izvrše na njemu propis Zakona, čovjek imenom ŠIMUN uze ga za ruku, dade Bogu slavu i reče:  Sad možeš Gospodine otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj ide u miru jer mi oči vidješe SPASENJE TVOJE...'

ŠIMUN, njegovo ime znači 'onaj koji čuje.' Svaka služba u sinagogi započinjala je s 'Shema Izrael', 'Čuj Izraele.' Svakoj crkvi u Knjizi Otkrivenja sam Gospodin ponavlja 'Tko ima uho neka čuje!' Slušati i čuti nije isto poštovani slušatelji.

Da je naša najveća potreba zdraviji okoliš i očuvanje planete, Bog bi nam poslao ekologa. Da je naša najveća potreba bolje i mirnije društvo, Bog bi nam poslao sociologa. Da je naša najveća potreba bolja ekonomija, Bog bi nam poslao ekonomistu. Da je naša najveća potreba zdravlje Bog bi nam poslao liječnika. Naša daleko najveća potreba je SPASENJE VJEČNE DUŠE i zato nam je Bog poslao Spasitelja. Poslušajmo za sam kraj jedan božićni tekst apostola Pavla iz Rimljanima 8:3:

Doista, ono što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela bio nemoćan, ostvario je Bog: poslao je radi grijeha, svog vlastitog Sina u obličju grješnog tijela i osudio grijeh u tijelu.

Ovdje kao i na svim drugim mjestima, Pavao piše da je čovjek zbog svoje grješne naravi NEMOĆAN po pitanju spasenja. Čovjek ne da se ne mora, čovjek se ne može spasiti po Zakonu, po djelima, po zaslugama.

Ponovno, nije da čovjek ne mora ništa, čovjek ne može ništa učiniti za svoje spasenje, jer je svako ljudsko 'dobro' djelo, u svjetlu Božjeg Zakona, inficirano grijehom ili grješnom naravi u motivu, načinu ili cilju i zato

'… ono što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela bio nemoćan, ostvario je Bog:  poslao je radi grijeha, svog vlastitog ina…SPASITELJA

Ostalo mi je još toliko vremena da se zahvalim za vašu vjernost i druženje u 2024. godini, te da vam zaželim obilje osobnog i obiteljskog mira. Božji blagoslov, svako dobro od onoga koji je jedini Dobar  i do slušanja u 2025. 

p. Damir Pintarić