Oče, oprosti im jer ne znaju što čine?

Kada se osoba nalazi na kraju života, kada dođe vrijeme rastanka i odlaska, u nekakvim normalnim okolnostima oko umiruće osobe skupe se najbliži kako bi se oprostili od voljene osobe. U takvim trenucima pozorno se sluša što će osoba zadnje reći. Što će suprug poručiti supruzi, što će roditelj reći djeci?  Te riječi u pravilu su osobno-intimne prirode i rijetko se kasnije prepričavaju  ali se pamte cijeli život. Poslušajmo što je Isus rekao na kraju ovozemaljskog života. Koje su bile Njegove posljednje riječi? Koja je bila Njegova poruka?  Evanđelje po Luki 23: 32-34:

 

'Kada dođoše na mjesto zvano 'Lubanja', tu razapeše njega i zločince: jednoga s desne a drugoga s lijeve strane. A Isus je molio: 'Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!'

 

Isus nije umirao na bolesničkoj postelji pod nadzorom stručnog, brižnog i toplog medicinskog osoblja okružen najbližima koji ga vole. U trenucima umiranja Gospodin je bio okružen sa zločincima koji su umirali zajedno s njim. Jedan od njih ga je vrijeđao! Ispod križa u njega je zurio narod i članovi Velikog vijeća koji su ga također vrijeđali. Rimski vojnici, nakon što su ga skinuli i bacili kocku za njegove haljine također su se pridružili vrijeđanju.  Kada mu je bilo najteže, Isus nije dobio malo vode ili neki sedativ, 'Primicali se k njemu i pružali mu ocat.' U takvoj situaciji Isus govori:  'Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!'

Oproštenje nije samo velika i složena tema, oproštenje je kako u prvom tako i u dvadeset prvom stoljeću velika potreba... 'I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.' Mnogo je toga danas napeto u braku, obitelji, odnos roditelji djeca, odnos braća, sestre – potrebno je otpustiti jer neopraštanje dovodi do gorčine a gorčina je izrazito razarajuća, ona je toksična, otrovna.

 

Oproštenje je enormna privilegija i prednost kršćanstva ako ga kršćani prakticiraju. Oproštenje i opraštanje su neophodni za suživot jer je svaki čovjek ponekad izdan, izigran, iskorišten, prevaren, odbačen, povrijeđen, ali svaki čovjek izdaje, vara, vrijeđa, iskorišćuje, krade, povrjeđuje. Kada pita: "Gospodine, ako brat moj pogriješi proti meni, koliko puta da mu oprostim?''[1] Petar postavlja legitimno pitanje koje je na mjestu, no pitanje bi moglo glasiti i obrnuto: ''Gospodine ako ja pogriješim protiv svoga brata koliko puta da mi oprosti?''

 

Kada pjeva: 'Lakše je umrit nego ljudima reč oprosti'' Giboni je točan. Ako je toliko teško 'reč oprosti' koliko je teže oprostiti? Jedno je govoriti, slušati, razmišljati o oproštenju na radiju, učionici, crkvi, a drugo u bolnici ili na groblju. Oprostiti kako to zahtjeva Bog 'od svega srca' nije ni lako, ni jednostavno, to je odluka ali i bolan proces. Oproštenje je skupo i košta.

 

Istinsko, stvarno i dubokog oproštenje događa se rijetko jer se oproštenju pristupa trivijalno i površno, gotovo na razini izvinjenja što je jako daleko od istine. Istinskog, stvarnog, dubokog oproštenja je u stvarnosti malo ponajprije zbog nerazumijevanje teologije oproštenja.  Oproštenje je duboko duhovno pitanje, i da bismo mogli oprostiti nama prvo mora biti oprošteno. 'Oče, oprosti im…' Mi prije svega trebamo Božje oproštenje da bismo mogli oprostiti. Kada govorimo o oproštenju važno je razumjeti da je riječ o hitnom, neophodnom

 

BOŽJEM PRAVEDNOM OPROŠTENJU

 

Neophodnost, hitnost pravednog Božjeg oproštenje proizlazi iz Božje biti, Njegove naravi. Jahve je svet, pravedan i istiniti i zbog svoje naravi, da bi ostao svet, pravedan i istinit On mora kazniti svaki grijeh. Bog nije i ne može biti korumpiran. 'Bog je pravedan i pravednost ljubi,'[2] tvrdi Psalmista. Prorok Nahum postavlja temelje Božjeg pravednog oproštenja i odgovara zašto očajnički trebamo oproštenje. Nahum 1:3:

'Jahve je spor u gnjevu, ali silan u moči. Ne, Jahve neće pustiti krivca nekažnjena.'

 

Oproštenje je velika i neophodna potreba jer je Bog svet, pravedan i istinit, i oproštenje je moguće jer Bog je milostiv, milosrdan i pun ljubavi. Prorok Mihej. za tog jednog istog Boga piše:

'Tko je Bog kao ti koji prašta krivnju, koji grijeh oprašta i prelazi preko prekršaja ostatka baštine svoje, koji ne ustraje dovijeka u svome gnjevu, nego uživa u pomilovanju?'[3]

Prizor Golgote, prizor s tri križa, pravedan i nevin razapet između nepravednih i krivih slika je i dokaz Božje pravde i Božje ljubavi. Pravedno oproštenje temelji se na savršenom životu, nepravednoj optužbi, nepravednoj osudi i dragovoljnoj žrtvi, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Ponovno, budući je Bog pravedan, svet i istinit on mora i kaznit će svaki grijeh na jednom od tri mjesta; u životu čovjeka, u paklu ili na križu s kojega Krist na kraju svoga života moli, poručuje i uči: 'Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.'

 

Zašto Isus moli 'Oče, oprosti im…' ako ima vlast opraštati grijehe na zemlji?  Da bi bio Spasitelj svijeta Isus je morao biti, bio je i ostao pravi Bog i pravi čovjek. Apostol Petar razumije da je Božje oproštenje Pravedno i

 

UTJELOVLJENO.

 

Petar razumije proroka Izaiju koji  govori o zadovoljenju pravde, o razmjeni u kojoj Isus na sebe u tijelu uzima naše grijehe i dragovoljno, iz nevjerojatne i nezaslužene ljubavi, plaća kaznu za njih na brežuljku 'Lubanja'. Na križu susrele su se i pomirile Božja pravda i Božja ljubav. Aludirajući na Izaiju 53 poglavlje to pravedno, utjelovljeno oproštenje apostol Petar objašnjava ovako:

'On koji ne učini grijeha i u čijim se ustima ne nađe prijevare, on koji vrijeđan nije zauzvrat vrijeđao, mućen nije prijetio, nego je to prepuštao pravednom Sucu, on koji osobno u svom tijelu naše grijehe uznese na križ,…[4]

 

Onaj kome je oprošteno, onaj koji je razumio ali i doživio oproštenje oprašta jer je svjestan koliko i Tko mu je oprostio. Nažalost, za kraj i zaključak Božje oproštenje koje PRAVEDNO, UTJELOVLJENO je još uvijek u velikoj mjeri

 

NESHVAČENO    'Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!'

 

Koliko su vjerske vođe shvaćale što čine?

'Glavari svećenički i cijelo veliko viječe tražili su lažno svjedoćanstvo protiv Isusa da ga ubiju. Ali ga ne nađoše…'[5]  

Koliko su prolaznici shvaćali što se događa na Golgoti?

'Prolaznici su ga grdili, mašući glavama i govoreći: ''Ti koji razvaljuješ hram i u tri dana ga opet sagrađuješ, spasi sam sebe. Ako si Sin Božji, siđi s križa!'[6]

Koliko je narod shvaćao što čini kada je vikao:

'Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu.'[7]

Koliko duboko je Pilat bio svjestan svojih riječi kada je tri puta javno ponovio:

'Ja na njemu ne nalazim ikakve krivnje.'[8]

Za kraj moram se pitati i moram pitati:

Koliko razumijem, koliko razumiješ Evanđelje, Golgotu, križ?

Koliko razumijemo Božju svetost, pravednost i istinitost?

Koliko razumijemo Božju milost, milosrđe i ljubav?

Koliko opraštamo? Koliko otpuštamo? Koliko je napeto?

 

p. Damir Pintarić