OPROŠTENJE

'Oče oprosti im jer ne zanju što čine'

Kada se osoba nalazi na kraju života i kada dođe vrijeme rastanka i odlaska, u nekakvim normalnim okolnostima oko umiruće osobe skupe se najbliži kako bi se oprostili od voljene osobe. U takvim trenucima pozorno se sluša što će osoba zadnje reći. Što će suprug poručiti supruzi, što će roditelj reći djeci?  Te riječi u pravilu su osobno-intimne prirode i rijetko se kasnije prepričavaju ali se pamte cijeli život.

Poslušajmo što je Isus rekao na kraju ovozemaljskog života. Koje su bile Njegove posljednje riječi? Koja je bila Njegova poruka? Evanđelje po Luki 23, poglavlje od 32. do 34. stiha:

 

'Kada dođoše na mjesto zvano 'Lubanja', tu razapeše njega i zločince: jednoga s desne a drugoga s lijeve strane. A Isus je molio:  'Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!'

 

Isus nije umirao na bolesničkoj postelji pod nadzorom stručnog, brižnog i toplog medicinskog osoblja okružen najbližima koji ga vole. U trenucima umiranja Gospodin je bio okružen sa zločincima koji su umirali zajedno s njim. Jedan od njih ga je vrijeđao! Ispod križa u njega je zurio narod i članovi Velikog vijeća koji su ga također vrijeđali. Rimski vojnici nakon što su ga skinuli i bacili kocku za njegove haljine također su se pridružili vrijeđanju.  Kada mu je bilo najteže Isus nije dobio malo vode ili neki sedativ, 'Primicali se k njemu i pružali mu ocat.' U takvoj situaciji Isus moli:  'Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!'

Oproštenje nije samo velika i složena tema, oproštenje je kako u prvom tako i u dvadeset prvom stoljeću izrazito velika potreba... 'I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.' Mnogo je toga danas napeto u braku, obitelji, odnos roditelji djeca, odnos braća sestre, odnosi na poslu – potrebno je otpustiti i otpuštati, opraštati. C.S. Lewis poznati kršćanski apologeta je zapisao; 'Konačno sam oprostio čovjeku koji je mrtav već 30. godina.' Mrtav roditelj je glasniji nego živ. Oprostiti bivšem, bivšoj - duboko je to i bolno,  i nije jednostavno ali dugog puta jednostavno nema. Nakon trideset godina službe vidim da prevladavaju dva problema: krivnja i gorčina – rješenje je jedno, oproštenje. Bez obzira što smo učinili ili su nam učinili – rješenje je oproštenje.

Oprostiti treba jer neopraštanje dovodi do gorčine koja je toksična, otrovna. Gorčina truje um i zato su ogorčeni ljudi izrazito subjektivni, ne vide točno i kronično su negativni i kritični. Gorčina, 'karcinom duše' kako nju je netko nazvao truje um, blokira emociju, rast i volju. Gotovo je radioaktivna koliko uništava odnos s Bogom i čovjekom. Uporno neopraštanje i dugotrajna gorčina može dovesti do somatizacije, pojave kada se organi žrtvuju jer psiha više ne može izdržati napetost – i zato treba otpustiti.

Oproštenje i opraštanje su enormne privilegije kršćanstva naravno ako ih kršćani prakticiraju. Oproštenje i opraštanje su neophodni za suživot jer je svaki čovjek ponekad izigran, iskorišten, prevaren, odbačen, povrijeđen, izdan ali svaki čovjek izdaje, vara, vrijeđa, iskorišćuje, krade, povrjeđuje. Kada pita: "Gospodine, ako brat moj pogriješi proti meni, koliko puta da mu oprostim?''[1] Petar postavlja legitimno pitanje koje je na mjestu, no pitanje bi moglo glasiti i obrnuto: ''Gospodine ako ja pogriješim protiv svoga brata koliko puta da mi oprosti?' 

Kada pjeva: 'Lakše je umrit nego ljudima reč oprosti'' Giboni je točan. Ako je toliko teško 'reć oprosti' koliko je teže oprostiti? Ljudi teško opraštaju i 100 eura, i jedno je govoriti, slušati, razmišljati o oproštenju na radiju, učionici, crkvi, a drugo u bolnici, zatvoru  ili na groblju. Oprostiti kako to zahtjeva Bog 'od svega srca' nije ni lako, ni jednostavno, to je odluka i bolan proces. Oproštenje je skupo, puno košta.

Istinsko, stvarno i dubokog oproštenje događa se rijetko jer se oproštenju pristupa trivijalno, površno, gotovo na razini izvinjenja što je jako daleko od istine. Istinskog, stvarnog i dubokog oproštenja je u stvarnosti malo ponajprije zbog nerazumijevanje teologije oproštenja i zbog nerazlikovanja oproštenja i pomirenja o čemu ćemo idući puta. Danas nekoliko misli o teologiji oproštenja, o toj temeljnoj istini da mi trebamo Božje oproštenje kako bismo mogli oprostiti. Kada govorimo o oproštenju važno je razumjeti da je riječ o hitnom i neophodnom

 

BOŽJEM PRAVEDNOM OPROŠTENJU

 

Neophodnost, hitnost pravednog Božjeg oproštenja nama proizlazi iz Božje biti, naravi. Jahve je svet, pravedan i istiniti i zbog svoje naravi, da bi ostao svet, pravedan i istinit On mora kazniti svaki grijeh. Bog nije, ne može i nikada neće biti korumpiran. 'Bog je pravedan i pravednost ljubi,'[2] tvrdi Psalmista. Prorok Nahum postavlja temelje Božjeg pravednog oproštenja i objašnjava zašto prije svega mi očajnički trebamo oproštenje. Nahum 1:3:

 
'Jahve je spor u gnjevu, ali silan u moči. Ne, Jahve neće pustiti krivca nekažnjena.'

 

Oproštenje je velika i neophodna potreba jer je Bog svet, pravedan i istinit, i oproštenje je moguće jer Bog je milostiv, milosrdan i pun ljubavi. Prorok Mihej. za tog jednog istog Boga piše:

 

'Tko je Bog kao ti koji prašta krivnju, koji grijeh oprašta i prelazi preko prekršaja ostatka baštine svoje, koji ne ustraje dovijeka u svome gnjevu, nego uživa u pomilovanju?'[3]

 

Prizor Golgote, prizor s tri križa - pravedan i nevin razapet između nepravednih i krivih - slika je i dokaz Božje pravde i Božje ljubavi. Pravedno oproštenje temelji se na savršenom životu, nepravednoj optužbi, nepravednoj osudi i dragovoljnoj žrtvi, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Oproštenje proizlazi iz Božje ljubavi, milosti i milosrđa. Onaj koji je razumio da je tu riječ o pravednom oproštenju, da je pravda zadovoljena, da je Evanđelje prije svega pravno pitanje, onaj koji je doživio oproštenje u Kristu oprašta, jer je svjestan Tko i koliko mu je oprostio. 'Sad dakle, nema nikakve osude onima koji su u Kristu', tvrdi Pavao. Nije kriv! Oprošteno! Izbrisano!

Nažalost, za kraj i zaključak Božje pravedno oproštenje još uvijek je u velikoj mjeri:

 

NESHVAČENO    'Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!'

 

Koliko su vjerske vođe shvaćale što čine? 'Glavari svećenički i cijelo veliko viječe tražili su lažno svjedočanstvo protiv Isusa da ga ubiju. Ali ga ne nađoše…'[4]  

Koliko su prolaznici shvaćali što se događa na Golgoti? Prolaznici su ga grdili, mašući glavama i govoreći: ''Ti koji razvaljuješ hram i u tri dana ga opet sagrađuješ, spasi sam sebe. Ako si Sin Božji, siđi s križa!'[5]

Koliko je Izraelski narod shvaćao što čini kada je vikao: 'Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu.'[6]

Koliko duboko je Pilat bio svjestan svojih riječi kada je tri puta javno ponovio: 'Ja na njemu ne nalazim ikakve krivnje.'[7]

Za kraj moram se i moram pitati:

Koliko razumijem, koliko razumiješ Evanđelje pravednosti Božje?

Koliko razumijemo Golgotu, križ?

Koliko razumijemo Božju svetost, pravednost i istinitost?

Koliko razumijemo Božju milost, milosrđe i ljubav?

Koliko nam je oprošteno? Koliko opraštamo? Koliko otpuštamo?

Koliko je napeto?

 

dr. Damir Pintarić, pastor BC 'Betanija' Čakovec

© 2003.-2025.  Sva prava pridržana.