Kako mirno umrijeti?

Prošli tjedan bilo iz vjerskih, religioznih, tradicijskih ili čisto kulturoloških razloga većina ljudi donijelo je cvijeće i zapalilo svijeće na grobovima svojih najbližih, vidjelo se s rodbinom, te se prisjetilo prolaznosti života. Smrt poznatih osoba kao što je bio Mišo dodatno nas podsjeća da smo, kako je to napisao apostol Petar 'tuđinci i stranci na ovome svijetu'[1], da smo u prolazu. Sveto Pismo nas podsjeća da je Isus put a mi putnici, a na putu ne gradi, na putu se spoznaje.

Postoji pitanje koje se javno ne postavlja pa čak ni u ovakvim prilikama. Pitanje se potajno javlja već u djetinjstvu, mladosti, stvaralačkim godinama a s godinama postaje sve učestalije i sve glasnije.  Kako mirno otići?

Liječnici i osoblje palijativne skrbi uglavnom ovako opisuju fizičko umiranje. Ako nije riječ o nasilnoj smrti, srčanom ili moždanom udaru, približavajući se fizičkoj smrti čovjek sve više spava, sve manje jede, gubi snagu, prestaje interes za sada i ovdje, prestaje komunikacija s okolinom, a do posljednjeg izdaha disanje je nepravilno i sve teže.

Psihološki dio umiranja u ne maloj mjeri prožet je strahom. Strah od  patnje, strah od rastanka, strah i briga za ostavljene, strah od nedorečenosti, strah od prepuštenih prilika, strah od nepostojanja, strah od nepoznatog.

Duhovni, dakle temeljni i najdublji dio čovjeka u procesu odlaska je različiti od osobe do osobe. Neki odlaze mirno i sa sigurnošću dok se drugi panično boje Suda. Naravno da na kraju utječu lijekovi, bio-kemijski procesi, bolesti ali važno je razumjeti da postoji VAŽNA i VELIKA razlika između vjere i religije, odnosno između osobne vjere u osobu Isusa Krista i pripadnosti 'vjeri' bez osobne vjere.

Netko je rekao da je 'u životu važno imati dobrog knjigovođu, brižnog, stručnog i predanog liječnika te blagog svećenika, pastora, dušobrižnika.' Ako, kao što kažu na istoku a vjerujem da su u pravu, nakon smrti 'idemo Bogu na istinu', onda je važno imati Crkvu koja je između ostalog što ona je ostala 'stup i podloga istine,'[2] Crkvu koja propovijeda i 'provodi istinu u ljubavi.'[3]  

Kako odgovoriti na pitanje koje povremeno izroni u djetinjstvu i mladosti, a sve je glasnije kroz stvaralačku i zrelu dob? Kako mirno otići?

Poznati engleski propovjednik dr. Martin Loyd Jones prije obraćenja, poziva i zaređenja bio je liječnik. Svjedok mnogih odlaska na kraju svoga života često je ponavljao: 'Imam još samo jedan veliki zadatak - umrijeti kao kršćanin.'

Kršćani imaju primjer samog Gospodina koji je prošao proces umiranja i smrt. Isus nas ma kraju puta neće osloboditi  križnog puta nego će s nama proći putem koji je već prošao - ako smo njegovi. Budući je bio čovjekom, probao i prošao ne samo da nas može razumjeti, On može suosjećati s nama i dati nam snagu i duboki smisao patnje jer smrt nije kraj. Smrt ne postoji rekao bi Einstein, to je samo prijelaz i za vjerne najbolje tek dolazi. Poslušajmo zajedno naš temeljni tekst koji opisuje Njegov odlazak. Lk 23:44:

'Bilo je već oko šestog sata kada nastade tama po svoj zemlji do devetog sata. Pomrča sunce, a hramski se zastor razdrije po sredini. Tada Isus viknu jakim glasom: 'Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!‘ To reče i izdahnu. Kada stotnik vidje što se dogodi, poče slaviti Boga i reče: ‘Zaista, ovaj čovjek bijaše pravednik!’ Sva svjetina što se bijaše skupila da prisustvuje tom prizoru, kad vidje što se dogodi, vrati se kući udarajući se u prsa. Podalje su stajali svi njegovi znanci.'

Isus je otišao mirno, sa svjedočanstvom i  nevjerojatnom sigurnošću i pouzdanjem. Prije nego je izdahnu viknuo je:

                            'Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.'

Kada rečenicu stavimo u kontekst i okruženje onda su svjedočanstvo, pouzdanje i sigurnost još očitiji.

'Nastala je tama po svoj zemlji. Pomrča sunce. Vrijeđali su ga članovi velikog vijeća, prolaznici, razbojnik i vojnici. Podalje su stajali svi njegovi znanci. '

Kako je moguće iz jednog takvog nemira tako mirno otići?  Isus je: 

POZNAVAO OCA   'Oče, ...'

Prije nego što je bio IZDAN, ZANIJEKAN, OSTAVLJEN, PONIŽEN, NEVIN OPTUŽEN I RAZAPET, u veliko svećeničkoj molitvi Isus je otkrio nevjerojatnu bliskog i povezanost s Ocem.

'Sveti Oče, čuvaj u svom imenu one koje si mi dao, da budu jedno kao mi.'

Prolazeći kroz Evanđelja uočavamo da je Isus cijelo vrijeme bio u jednom bliskom odnosu s Ocem. U molitvi, razgovoru uvijek mu se obraćao s 'Oče'. Jedino u jednom trenutku, umirući na križu oslovio ga je  Bogom. 'Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?' Jedno je na kraju biti ostavljen od ljudi, a drugo je biti ostavljen od Oca.

Pravi Bog i pravi čovjek, istobitan, istovječan, istoštovan odrekao se svoje jednakosti s Ocem da bi nam pokazao put. On je put, mi putnici a na putu se ne gradi, na putu se traži i spoznaje. Onaj koji je istobitan, istovječan i istoštovan s Ocem na kratko, privremeno, na 33 godine, lišio se svoje istoštovanosti, odrekao se slave jer 'smo svi sagriješili i lišeni smo slave Božje,'[4] 'jer plaća je grijeha smrt, a milosni dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu.'[5] Pavao je to zapisao ovako:

'On, božanske naravi nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima. Kad postade      kao čovjek ponizi sam sebe, postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.'[6]

Otići mirno moguće je jedino ako je Bog Stvoritelj i naš Otac, Spasitelj. Rimski stotnik je shvatio i rekao: 'Zaista, ovaj čovjek je bio pravednik.' Jedan od razbojnika završio je u raju jer je shvatio i priznao: 'Mi smo ovdje po pravdi a ovaj nije nikakva zla učinio. Gospodine sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo.' Sam Gospodin umirući s njim mu je obećao: 'Zaista, zaista kažem ti – danas ćeš biti sa mnom u raju'. Bez dobrih djela, sakramenata, čistilišta… ' Spasenje je po milosti, po vjeri po priznanju i pokajanju. Sjećamo se temeljnog teksta: 'Sva svjetina što se bijaše skupila da prisustvuje tom prizoru, kad vidje što se dogodi, vrati se kući udarajući se u prsa.'

Mirno otići moguće je kada vjerom i pokajanjem Bog Stvoritelj postane Otac Spasitelj. Mirno otići može onaj koji je spoznao da je 'Bog toliko ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u Njega vjeruje već da ima život vječni…' Onaj koji može reći: 'Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.'

dr. Damir Pintarić, pastor BC Betanija Čakovec 

© 2003-2026. Sva prava pridržana.