'KAD POTROŠI SVE....'

Tekst koji sam izabrao za današnju emisiju  jedan je od najpoznatijih biblijskih tekstova,  poznata Isusova usporedba o izgubljenom pa pronađenom sinu iz Evanđelja po Luki 15. poglavlja. 15. poglavlje Evanđelja po Luki govori o izgubljenosti čovjeka i čovječanstva,  te istovremeno govori o Božjoj potrazi za čovjekom i čovječanstvom. Na osnovu Luke 15 možemo tvrditi da ako tko Bog Biblije je on je Bog koji traži, ljubi i želi spasiti čovjeka.

Od trenutka kada je čovjek okrenuo leđa Bogu, od trenutka kada je čovjek sagriješio i sakrio Bog je započeo potragu. Od trenutka pada pa sve do danas Bog na razno razne načine zove i pita: 'Adame gdje si?'  Poslušajmo tekst, usporedbu  o izgubljenom pa pronađenom sinu. Lk 15:11-24:

Neki čovjek imao dva sina. Mlađi od njih reče ocu: ‘Oče, daj mi dio baštine koji mi pripada!’ Otac im podijeli imanje. Poslije nekoliko dana mlađi sin skupi sve svoje te krene u daleku zemlju i ondje razasu svoje imanje provodeći život razvratno. Kad potroši sve, nasta ljuta glad u onoj zemlji, te on poče oskudijevati. Tada ode u najam nekom čovjeku u onoj zemlji, a taj ga posla na polje da čuva svinje. Uzalud je čeznuo da bar jednom napuni trbuh ljuskama od mahuna što su ga jele svinje, ali mu ih nitko nije davao. Tada dođe k sebi i reče: ‘Koliko najamnika u mog oca obiluje kruhom, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći ću ocu svome i reći: Oče sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom. Primi me kao jednog od svojih najamnika!’ Diže se i krenu svom ocu.

Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin mu reče: ‘Oče sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom…!’ Tada otac reče svojim slugama: ‘Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo, jer mi ovaj sin bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se.’ I počnu se veseliti.

Razmotrimo pročitani tekst razmatrajući srce mlađega sina. Na početku usporedbe mladić je imao:

1. BUNTOVNO SRCE     'Daj mi dio baštine koje mi pripada!' 

Prema židovskom Zakonu baština je djetetu mogla pripasti tek nakon fizičke smrti roditelja. U ovoj gotovo naredbi ocu: 'Daj mi dio baštine!' ne vidimo samo nedostatak poštovanja i nedostatak zahvalnost prema ocu već vidimo nevjerojatan ponos, oholost, sebićnost i bunt. Drugim riječima mladiće je rekao: 'Ne želim više biti pod tvojim autoritetom! Ne želim više slušati tvoje naredbe i tvoja objašnjenja! Sit sam tebe i tvojih uputa! Ne trebaš mi ni ti, ni sinagoga, ni Pismo, ni Bog - umoran sam od sviju... Daj mi moj dio i ja odlazim! Želim biti slobodan!'

Koliko je srce ovog mladića bilo buntovno govori nam dio teksta koji kaže da je mladić otišao u 'daleku zemlju.' Nije otišao u drugu ulicu, drugo naselje, u drugi dio Izraela, otišao je daleko, daleko što dalje u daleku zemlju.

Gotovo je nevjerojatno, zapanjujuće i zastrašujuće kako daleko je čovjek spreman otići u svojoj pobuni protiv Boga. Gdje su granice čovjekove 'slobode' u istraživačko znanstvenom, moralno socijalnom i religijskom smislu? Gdje su granice ljudske pobune i idolopoklonstva? 

Nadalje iz usporedbe saznajemo da je mladićevo BUNTOVNO srce postalo:

2. ISPRAZNO SRCE, PRAZNO SRCE  'Kad potroši sve, nasta ljuta glad u onoj zemlji, te on poče oskudijevati.'

Mudri Salomon, sin kralja Davida, u jednom trenutku svoga života postao je sličan mlađem sinu iz usporedbe. Salomon je odrastao uz Davida koji je bio vjeran i Bogu predan čovjek. U Davidovoj kući čitala se Tora, molilo se, u kuću su dolazili proroci poput Natana, odlazilo se u hram. U Davidovoj kući slavio se Bog i živjelo se za Božju slavu. U jednom djelu svoga života Salomon je upao u ono što nazivamo 'adolescentni ateizam.'  Vjerujemo nije preraslo u vjerujem! Obiteljska, roditeljska vjera nije postala Salomonova osobna vjera.

U toj pobuni i praznini Salomon započinje svoju potragu i duboku u srcu veli sam sebi: 'Daj da okušam užitak i vidim što naslada pruža...' Salomon si je dao oduška, on je prošao, kušao, vidio i probao. Udaljivši se od Boga Salomon je pokušao pronaći sebe, život, puninu života bez Boga kao i mladić iz usporedbe u materijalizmu i hedonizmu. Sin kralja a kasnije i sam kralj mogao si je priuštiti sve ono što može ponuditi ovaj svijet. Na kraju analizirajući svoj skupi izlet Salomon zaključuje: 'Ispraznost nad ispraznošću sve je ispraznost!'

Buntovno srce hoćeš nećeš postaje prazno srce a prazno srce je nemirno srce. Život bez Boga nemoguće je ispuniti, osmisliti jer nema smisla unašati smisao u nešto što samo po sebi nema smisla. Ako smo došli iz ničega i idemo u ništa kako kroz život osmisliti nešto?  Nihilistička neuroza, nihilistički nemir danas je snažno prisutan. Kamo će nas odvesti? Dolje u depresiju, gore u agresiju – napeto je svugdje, svi se naoružavamo…

Buntovno srce postaje prazno, nemirno i više od toga, BUNTOVNO, PRAZNO NEMIRNO SRCE postaje LUDO srce. Kaže sam Gospodin da je mladić, nakon što je dodirnuo dno dna, došao k sebi; 'Tada dođe k sebi!', što znači da nije bio pri sebi. Zbog pobune protiv oca mladić se izgubio. Nije bio točan. Roditelje se ne treba kriviti, roditelje treba poštivati, roditeljima treba oprostiti. Oprostiti roditeljima je vitalno važno ako želimo 'dobro i dugo živjeti na zemlji' jasna je Božja peta zapovijed.

Pored mira, točnog rasuđivanja i prosuđivanja mladić je izgubio i intergritet. Ljudi ga više nisu doživljavali, ljudi ga više nisu ni pozdravljali, postao je nitko i ništa, rugalica svakidašnja. Pobunom i bijegom od oca mladić je izgubio mir, razum, integritet, dostojanstvo i izgubio je identitet. Mladić je bio Hebrej, sin uglednog čovjeka koji je imao sluge i sluškinje. Prema Levitskom Zakonu svinja je bila nečista životinja i mladić do pobune i bijega od oca vrlo vjerojatno nikada nije vidio svinju, a sada boravi sa svinjama i ne dobiva za hranu ni ono što dobivaju svinje. Srozao se do samoga dna. Upravo tu, na dnu dna, došao je k sebi i rekao:

‘Koliko najamnika u mog oca obiluje kruhom, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći ću ocu svome i reći: Oče sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom. Primi me kao jednog od svojih najamnika!’ Diže se i krenu svom ocu.'

Mladić je imao: BUNTOVNO, ISPRAZNO, NEMIRNO, NERAZUMNO  ali imao je na kraju i:

3. POKAJNIČKO SRCE

Pokajanje je ključ i jedini put povratka Bogu,  sebi i svojima. Pokajanje je povratak Bogu koji ljubi čovjeka, traži čovjeka i čeka čovjeka. Čitali smo tekst u uvodu da ga je otac 'opazio dok je još bio daleko,' što znači da ga je čekao. Vjerojatno ga je prepoznao po hodu, poletio mu u susret, sažalio se, pao mu oko vrata, izljubio ga te mu pripremio bogati doček.

Kada se dogodio susret? Kada je BUNTOVNO, ISPRAZNO, NEMIRNO i pomalo LUDO SRCE postalo ISPUNJENO srce PUNO RADOSTI? Kada se događa susret između Boga i čovjeka?  

'Tada dođe k sebi!'

Gdje je dno za koga osobno je pitanje, ali bez spoznaje praznine, ispraznosti, pobune, grijeha nema povratka i nema susreta. Augustin je upravu kada piše da 'je najveća milost kada čovjek vidi svoj grijeh.' Susret s Bogom događa se nakon spoznaje i nakon PRIZNANJA: 'Oče sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom. Primi me kao jednog od svojih najamnika!’

Izgubljeno, buntovno, isprazno, nemirno, netočno srce postaje srce puno radosti nakon SPOZNAJE, PRIZNANJA i nakon ODLUKE. Izgubljen pa pronađe sin nije samo došao k sebi i rekao: 'Ustat ću i poći ocu svome', On je ustao i pošao.'

dr. Damir Pintarić, pastor BC Betanija Čakovec

© 2003.- 2025. Sva prava pridržana.