Križ – mjesto susreta Božje svetosti i ljubavi

Približavajući se Uskrsu ušli smo u vrijeme preispitivanja i produbljivanja svoje vjere, približavajući se Uskrsu ušli smo u vrijeme kada bi se na jednoj dubljoj razini morali podsjećati 'da smo prah i da se u prah vraćamo', da život hoćeš nećeš na kraju ipak je patnja i križni put, da je život kratak, krhak ali vječan. Napad Izraela i Sjedinjenih Američkih država na Iran i proširenje ratnih zbivanja jasno nam potvrđuju nepredvidivost, nesigurnost i krhkost ljudskog života.

Vrijeme približavanja Uskrsu trebalo bi biti vrijeme kada unatoč nevjerojatnoj buci i ometanjima svih vrsta čovjek mora stati, zastati, čuti ono dublje, čuti ono vječno. Jedno je slušati, drugo je čuti, treće je čuti s vjerom, a četvrto je čuti s vjerom i razumijevanjem.

Razumije li? Zaboravlja? Napušta li? Odriče li se Europa u vrijeme korizme križa? Podaci o smanjenju kršćana svih denominacija u Njemačkoj, sjevernoj pa i cijeloj zapadnoj Europi ukazuju da je odgovor na spomenuta pitanja pozitivan. Napuštajući križ moramo biti svjesni da ne postoji duhovno neutralan prostor. Ako se odreknemo križa, Krista, kršćanstva mi se otvaramo drugim i drugačijim duhovnim stvarnostima jer ne postoji duhovno prazan prostor. Je li moguće da će se određene projekcije koje govore da će unutar 50 godina u Europi prevladavati Islam ostvariti? Ovisi i to ponajviše o nama koji smo kršteni u ime Trojedinog Boga.

Novi mini serijal koji je pred nama naslovio sam 'NERAZUMIJEVANJE KRIŽA'. Poruka o križu najviše je oslikana, opjevana i propovijedana poruka, a istovremeno i najmanje shvaćena, prihvaćena poruka. Nerazumijevanje križa je nevjerojatan fenomen. Moguće je cijeli svoj život svakodnevno prolaziti pored križa, promatrati križ, nositi križ a nikada ne shvatiti taj središnji događaj i središnju poruku kršćanstva.

Taj fenomen ,'biti blizu a biti tako daleko', nalazimo već na stranicama Novoga Zavjeta. Juda, svećenici, Izraelci, Pilat, Herod, Cirenac, prolaznici, razbojnik i rimski vojnici imali su nevjerojatnu privilegiju – promatrali su cijeli križni put i samo raspeće, a da pritom nisu razumjeli TKO i ZAŠTO umire na križu Golgote?

Da bismo razumjeli križ, Boga samoga, sebe i svijet oko sebe mi moramo razumjeti Božju narav. Tko je Bog? Kakav je On? Zašto djeluje kako djeluje i zašto ne djeluje kada i kako mi mislimo da bi morao djelovati? Zašto ne zaustavi rat u Ukrajini ili na bliskom istoku? Zašto toliko ljudi pati i gine dnevno?

Da bismo razumjeli križ, patnju, smrt, Boga, sebe i svijet oko sebe mi moramo razumjeti Božju narav koje se On ne može odreći. Moramo razumjeti da je Bog svet, pravedan i istinit s jedne strane i jednako tako milostiv, milosrdan i pun ljubavi s druge strane. Tu toliko rijetko shvaćenu istinu da Bog nije zatvorenika samo jednog, a ni jednog svojeg atributa najjasnije vidimo i razumijemo na križu. Raspeti Bog!

Razmotrimo prvo stranu križa koja svjedoči o Božjoj svetosti, istinitosti i pravednosti.

Mi ne možemo niti približno shvatiti brutalnost raspeća, ako prije toga ne pokušamo shvatiti ono što anđeli danonoćno ponavljaju kod trona Božjega, ono što je prorok Izaija morao stalno ponavljati ponovno aktualnom Izraelu – 'Svet, Svet, Svet je Jahve nad vojskama Puna je sva zemlja slave Njegove!'[1]  Mi ne možemo shvatiti brutalnost, Pasiju križa ako prije toga ne shvatimo ono što je Jeremija u vremenu svekrize i nevjerojatne korupcije morao glasno ponavljati,  'Jahve je pravedan! Jahve je Pravedan!'[2]

Zbog toga što je svet i pravedan, zato da bi ostao svet i pravedan Bog mora kazniti i kaznit će svaki grijeh, i onaj najmanji i onaj najveći. Ako želimo vidjeti najveću koncentraciju Božjega pravednog gnjeva na jednome mjestu u jednom trenutku pogledajmo križ! Ako želimo vidjeti što Bog misli o laži, krađi, nevjeri, izdaji, preljubu pogledajmo križ!  Isus je na križu iskusio puninu prokletstva i sav očaj pakla. Za Isusa križ nije bio samo simbol, lagani zlatni lančić oko vrata, već brutalna stvarnost koja govori o Božjoj svetosti i pravednosti i ljudskome grijehu.

Fridrich Nietche, glasnogovornik mnogih ljudi, zbog nerazumijevanja Božje  svetosti i pravednosti, nije mogao pomiriti ljudsku patnju i zlo u svijetu sa suverenim Bogom ljubavi te je glasno prigovorio. Evo njegovog prigovora:

'Kršćanstvo treba bolest… Stvaranje bolesti je skrivena objektivna stvarnost crkvenog spašavajućeg procesa… Netko nije 'obraćen' na kršćanstvo – netko mora biti dovoljno bolestan za njega'.[3]

U ovom prigovoru Nietzsche je djelomično u pravu, jer kršćani doista ukazuju na bolest. Točna dijagnoza je ključna!  Sam Isus je rekao da je došao zbog bolesnih a ne zdravih, 'ne treba zdravima liječnik nego bolesnima.'[4] Nietzsche nije potpuno u pravu jer kršćanstvo ne treba bolest, kršćanstvo samo postavlja dijagnozu koju svi nalazi svakodnevno potvrđuju. Kršćanstvo postavlja dijagnozu i odmah nudi djelotvoran lijek.

Božja svetost i pravednost koje su dio Božje naravi otkrivaju, ukazuju, pokazuju na ljudsku krivnju, ljudsku odgovornost i Božji sud – tu je problem, nerješiv problem za čovjeka, dok Božja milost, milosrđe i ljubav nude OPROŠTENJE. Najkraće rečeno, grijeh je problem – Golgota je rješenje! Grijehe je problem križ je rješenje!

 Ako želimo vidjeti koliko Bog ljubi čovjeka - pogledajmo križ!

Ako želimo vidjeti koliko je Bogu stalo do čovjeka – pogledajmo križ!

Ako želimo vidjeti koliko je daleko Bog bio spreman ići zbog i radi čovjeka – pogledajmo križ! Na križu nema tolerancije, plus, minus – na križu Isus u svojoj ljubavi ide do kraja i polaže svoj život radi pravednog oproštenja. Tu na križu susrele su se, rukovale, pomirile i zagrlile Božja pravda i Božja ljubav.

Križ govori o nevjerojatnoj patnji, ali je važno razumjeti da križ govori o dragovoljnoj ZAMJENSKOJ PATNJI. On umjesto nas! On umjesto mene i tebe! O tom problemu, o tom rješenju, o toj svetosti i ljubavi, o toj zamjeni apostol Pavao je zapisao u 2.Kor 5:21:

         'Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u Njemu postanemo pravednošću Božjom'.

Nakon što smo na križu upoznali Boga koji je svet, pravedan, istinit s jedne strane, i pun milosti, milosrđa i ljubavi s druge strane, odgovorimo sa zaključnim pitanjem: Krist - Sudac ili Spasitelj?

U razgovoru s vodećim Izraelskim teologom onoga vremena, Nikodemom, Isus je jasno rekao da je On zbog svoje naravi, zbog svoje biti ili čovjekov Sudac, ili čovjekov Spasitelj, te naglasio a kasnije i dokazao da želi biti čovjekov SPASITELJ, PRIJATELJ i DOBAR PASTIR a nikako Sudac. Evo Njegovih riječi za kraj:

'Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti PODIGNUT SIN ČOVJEČJI, da svatko tko vjeruje u Njega ima život vječni. Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni. Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet DA SUDI svijet, nego da se svijet SPASI po Njemu. Tko vjeruje u Njega, tomu se ne sudi; a tko ne vjeruje, već je osuđen, jer nije vjerovao u jedinorođenog Sina Božjega'. [5]

dr. Damir Pintarić, pastor BC Betanija

© 2003-2026. Sva prava pridržana.