Križ ludost, sablazan, sila?

Približavajući se Uskrsu ušli smo u vrijeme preispitivanja i produbljivanja svoje vjere, približavajući se Uskrsu ušli smo u vrijeme kada bi se na jednoj dubljoj razini morali podsjećati 'da smo prah i da se u prah vraćamo', da život hoćeš nećeš na kraju ipak je patnja i križni put, da je život kratak, krhak ali vječan. Smrt je prijelaz, preseljenje a ne kraj. Ono što smrt može učiniti vjernom čovjeku je odvesti ga u Kristovu prisutnost. Za vjerne najbolje tek dolazi!

Vrijeme približavanja Uskrsu trebalo bi biti vrijeme kada unatoč nevjerojatnoj buci i ometanjima svih vrsta čovjek mora stati, zastati, čuti ono dublje, čuti ono vječno. Čuje li? Razumije li? Odriče li se Europa svojih korijena, odriče li se Europa križa? Podaci o smanjenju kršćana svih denominacija u Njemačkoj, sjevernoj pa i cijeloj zapadnoj Europi ukazuju da je odgovor na spomenuta pitanja pozitivan. Ako se odreknemo križa, Krista, kršćanstva mi se svjesno ili nesvjesno otvaramo drugim i drugačijim duhovnim stvarnostima, drugim i drugačijim idejama, svjetonazorima, religijama jer ne postoji prazan i duhovno neutralan prostor, i zato je pitanje je li križ samo simbol koji blijedi ili je stvarnost za svaku osobu, obitelj, društvo ključno pitanje.

Na spomenutu dilemu križ simbol ili stvarnost, a mogli bismo reći križ ili komfor odgovorimo trilemom apostola Pavla. Pišući pismo crkvi u grad Korint, Pavao piše da križ za neke ljude može biti ludost, za neke sablazan, a za neke sila Božja i mudrost Božja za spasenje. Evo tog teksta, 1.Kor 1:22-24:

I dok Židovi zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane, a za pozvane – i Židove i Grke – Krista, Božju silu i Božju mudrost.

Zašto je za neke ljude križ ludost?

Korint je bio općepoznati  'grad znanja' a Grci su bili poznati po tome što su rješenja za svoje probleme tražili u znanju, misli, obrazovanju, razmišljanju i filozofiji. Grci su rješenja za svoje probleme tražili u ekspertizi. Dolazi im apostol Pavao s tvrdnjom, da se rješenje ljudskih problema nalazi u Isusu Kristu i na križu. Pojednostavljeno rečeno, Pavao im piše: 'Kaži mi koji je tvoj problem a ja ću ti pokazati rješenje na križu.' Kada su Grci to čuli oni su rekli;

'Pa to je ludost, to je prepojednostavljeno! Kako križ može biti rješenje za moj život, moj brak, moju obitelj i moje društvo? Pa to je ludost!'

Govor o križu ludost je zbog svoje jednostavnosti,  a sablazan zbog svoje brutalnosti. Da bismo razumjeli brutalnost križa, odnosno, zašto je za Grke križ ludost a za Židove sablazan, moramo razumjeti povijest razapinjanja i povijest križa. Križ dolazi od barbara!

Medo-perzija, današnji Iran, preuzeo je razapinjanje od barbara a koristilo se za kažnjavanje najgorih zločinaca i zastrašivanje neprijatelja. Iz povijesti pouzdano znamo da je kralj Darije nakon pobjede nad babiloncima, dao javno razapeti čak 3.000 Babilonaca.

Grci su također koristili razapinjanje kao najokrutniji način mučenja i ubijanja svojih neprijatelja. Kada su se pred naletom Aleksandra Velikog stanovnici Tira povukli na otok, osjećajući se sigurnima isprovocirali su Aleksandra slijedećim porukama: 'Ništa nam ne možeš i ništa ti nećemo dati'. Grci su na kraju ipak uspjeli doći na otok te su razjareni razapeli 2.000 preživjelih. Probajte zamisliti prizor od 2.000 križeva na kojima ljudi umiru. Čovjek je nedovršen i neshvatljiv projekt. Odakle i čemu toliko agresije i to ne samo u Ukrajini i Bliskom istoku.

Rimljani su masovno koristili razapinjanje za zastrašivanje i kažnjavanje najgorih zločinaca, kriminalaca i ubojica. Koliko je razapinjanje na križ bilo poražavajuće i ponižavajuće govori Rimski zakon koji nije dozvolio razapinjanje Rimskog građanina. Rimski građanin mogao je biti razapet jedino zbog veleizdaje. U raspravi u Senatu o razapinjanju Rimskog građanina, Ciceron je rekao slijedeće:

'Raspeće je najokrutnija i najodvratnija kazna ... svezati rimskog državljanina je kriminal, izbičevati ga je odvratnost, ubiti ga je čin ubojstva, razapeti ga  - Što? nema prikladne riječi kojom bi se opisalo takvo užasno djelo'.[1]

Prije samog razapinjanja rimljani bi osuđenog obavezno ismijavali i ponižavali na način da bi: osuđenog skinuli do gola, maltretirali, pljuvali i bičevali. Na vrh križa obavezno bi se stavio natpis sa osudom, koju je osuđeni zajedno s križem morao nositi do mjesta raspeća. Na samom mjestu raspeća osuđeni je bio prikovan, pričvršćen na križ dolje na zemlji. Nakon toga na križ bi se vezali tri konopi. Dva na krakove križa a jedan u središte, te bi raspetoga polako podignuli.

Osuđeni je na križu morao ostati visjeti do nastupanja fizičke smrti, a ponekad je ostao na križu i danima nakon smrti kao hrana pticama. Iako su znali za brutalna djela koju je osuđeni počinio, rimski vojnicu su nerijetko iz samilosti, raspetom slomili obije noge kako bi gušenjem ubrzali smrt.

Rimljani su masovno koristili razapinjanje po cijelom Rimskom carstvu pa tako i u Izraelu. U Kristovo vrijeme bilo je obavljeno više od 30.000 egzekucija razapinjanjem.

Nakon pobune Izraelaca 70 godine, Aleksandar Euzebije 100. godine piše da je rimski general Tit dao razapeti 800 farizeja ispred očiju njihovih žena i djece. Taj događaj je ostavio upečatljivo sliku u židovskoj kolektivnoj svijesti – SABLAZAN!

'… mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane, a za pozvane – i Židove i Grke – Krista Božju silu i Božju mudrost!

Gotovo kroz cijelu povijest čovječanstva, u Kristovo vrijeme i danas nailazimo na mnoge križeve. Ako se krećete po Međimurju i promatrate oko sebe s ciljem da pronađete križ biti ćete iznenađeni koliko je križ prisutan. Križ je nezaobilazan. Nalazimo ga na raskršćima, poljima, brdima, planinama, uredima, automobilima, lančićima… Kroz cijelu povijest čovječanstva, u Kristovo vrijeme i danas nailazimo na mnoge križeve, no, JEDAN KRIŽ BIO JE I OSTAO POSEBAN! NEUSPOREDIV KRIŽ!

Poseban i neusporediv jer je na njemu bio pogubljen KRALJ ŽIDOVA!

Poseban i neusporediv jer je na njemu bio pogubljen MESIJA!

Poseban i neusprediv jer je na njemu bio razapet SIN BOŽJI!

Kristov križ je poseban i neusporediv jer je na njemu bio razapet BOG! Vidite, poštovani slušatelji, tu moramo stati.

Kako je Isus umro na križu važno je pitanje jer govori o ozbiljnosti problema. Brutalnost križa govori o tome koliko je grijeh ozbiljan problem u Božjim očima i što On misli o grijehu. Križ je kako smo vidjeli prošli puta dokaz Božje svetosti, pravednosti i istine. Kršćanstvo govori o pravednom oproštenju o opravdanju Kristom. On umjesto nas. On umjesto tebe i mene.

Tko je umro također je važno pitanje jer govori o Božjoj ljubavi, o tome koliko Bog ljubi grešnog čovjeka, koliko je Bog daleko bio spreman otići za čovjeka, i koju je cijenu bio spreman platiti za njegovo spasenje. Kršćani imaju dokaz Božje ljubavi a to je križ. Bog nije samo rekao volim vas, već je svoju ljubav pokazao i dokazao na križu Golgote. Na križu nema tolerancije plus, minus, ne Isus je išao do kraja.

Kako je umro? Tko je umro? i za kraj zašto je umro? Čemu križ? Čemu ta brutalnost?  Poslušajmo riječi samog Isusa Krista:

Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti PODIGNUT SIN ČOVJEČJI, da svatko tko vjeruje u Njega ima život vječni. Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.[2]

Vjerujem li ovo? Vjeruješ li ovo? Je li je križ za tebe samo tradicija i simbol koji blijedi ili stvarnost? Je li križ za tebe ludost, sablazan ili sila za spasenje?

dr. Damir Pintarić

©2003-2026.  Sva prava pridržana.