SAVJEST

Riječ savjest spominje se u Novome zavjetu 30 puta. Čak 22 od 30 puta savjest spominje apostol Pavao. Za apostola Pavla kao apostola nežidova, savjest je bila velika i važna tema. 

U poslanici Rimljanima Pavao daje svojevrsnu definiciju savjesti. Čitam za nas Rimljanima 2:12-15:

'Uistinu, svi koji budu sagriješili bez Zakona, bez Zakona će i propasti; a svi koji budu pod Zakonom sagriješili, po Zakonu će biti suđeni. Nisu,naime, pred Zakonom pravedni oni koji slušaju zakon, nego će oni biti priznati pravednima koji vrše Zakon... Jer kada pogani koji nemajuZakona vrše, vođeni naravlju, propise Zakona, onda su oni, nemajući Zakona, sami sebi zakonom. Oni činom dokazuju da ono što propisuje Zakon stoji upisano u njihovim srcima, o čemu zajedno s tim daje svjedočanstvo njihova SAVJEST: unutarnji sudovi koji ih međusobno optužuju i brane... u dan u koji će Bog - prema mojem Evanđelju - suditi ljudske tajne po Isusu Kristu.'

U pročitanom tekstu Pavao piše da je 'Božji Zakon upisan duboko u srce svakog čovjeka' i da se u srcu svakog čovjeka  'unutarnji sudovi međusobno optužuju ili brane', u tom istom tekstu Pavao spominje 'ljudske tajne i Božji sud.'

Drugim riječima, Pavao piše da je Božji Zakon upisan duboko u srce svakog čovjeka i da se u to isto srce, u jezgru čovjeka, u taj nazovimo ga duhovni DNK zapis, zapisuje i pohranjuje svako kršenje Zakona. Da, Božji sud biti će argumentirani pravedni sud, i zbog toga Pavao u Rimljanima 1. i 2. poglavlju piše o neophodnosti i hitnosti propovijedanja Evanđelja.

Opća objava Božja, o kojoj Pavao piše u 1. poglavlju i objava savjesti o kojoj Pavao piše u 2. poglavlju,  dovoljne su objave da osude svakoga, a nedovoljne da  spase  ijednoga.

Pavao piše da će Bog na osnovu zapisa savjesti suditi, a ne spasiti ljude. Za spasenje neophodno je osobno shvatiti i prihvatiti Evanđelje Isusa Krista. Ipak 2. poglavlje nam poprilično objašnjava i pomaže da razumijemo pojavu da su ponekad nevjerni ljudi puno bolji od onih koji tvrde da su vjerni. Do jedne mjere nevjerni ljudi mogu spoznati Zakon koji je zapisan u njihovim srcima i onda živjeti u skladu s njim.

Što je savjest?  Na osnovu čitanog teksta iz Rimljanima 2. poglavlja, te drugih novozavjetnih tekstova koji govore o savjesti, evo nekoliko biblijskih definicija:

'Savjest je Božja prisutnost u čovjeku.'  'Savjest je glasnogovornik Krista u ljudskoj duši.' 'Savjest je pokazatelj odnosa između Boga i čovjeka'.

Zanimljivo je da u Starome zavjetu ne nalazimo riječ savjest. Glavni razlog za nepostojanje starozavjetne riječi 'savjest', je taj što su Židovi za razliku od nežidova uvijek imali dostupan Zakon. Pavao piše da Židovima 'pripadaju Zakon i proroci.' Židovi su odrastali s jasnim definicijama što je dobro, a što zlo, što je poslušnost, a što ne poslušnost, što je blagoslov, a što prokletstvo. Židovi kao i nežidovi imaju Zakon upisan u srce, plus stalno su izloženi Zakonu i prorocima. Svako židovsko dijete koje bi pojelo onaj čokoladni kolačić znalo bi da je prekršilo 5.zapovijed: 'Poštuj oca i majku' i 9. zapovijed: 'Ne svjedoči lažno!'  

Stari zavjet ne poznaje riječ savjest, ali sadržajno Stari zavjet jako puno govori o savjesti.  Gledano sadržajno Stari zavjet, kada govori o tom 'nevidljivom organu života i spoznaje', najčešće koristi izraz 'LEB', srce.

Prolazeći kroz Stari zavjet i razmatrajući srce čovjeka možemo naučiti kakva čovjekova savjest može biti.  Mojsije se nerijetko susreće s TVRDIM I NEOBREZANIM srcem (Izl 32:9). 

Ezekiel nekoliko puta piše da srce može biti KAMENO (Eze11:26). Uvijek se sjetim Ezekiela kada vidim prometni znak 'Kamenje pršti!'.

Proroci su se učestalo susretali s OKORIJELIM savjestima.  Nažalost svi smo sreli ljude okorjele savjesti, okorjelog pogleda. To su ljudi koji stalno nišane! Rekao bi Pavao da su 'ožigosani u vlastitoj savjesti.' (1.Tim 4:1-2)

Najjasnije od drugih proroka koji pišu da savjest čovjeka može biti PODMUKLA, odnosno varava i samo zavaravajuća je prorok Jeremija koji primjećuje i zapisuje: 'Podmuklije od svega je srce, jedva popravljivo, tko da ga pronikne?' Jer 17:9-10

Na početku 17. poglavlja Jeremija zapisuje tekst koji se najčešće sadržajno uzima za starozavjetnu definiciju savjesti. Čitam za nas Jeremija 17:1:

'Judin grijeh upisan je željeznom pisaljkom, urezan dijamantnim vrškom u pločicu NJIHOVA SRCA.'

Kao i Pavao i Jeremija zapisuje da je Božji Zakon upisan duboko u srce svakog čovjeka i da se u to isto srce, u taj nazovimo ga duhovni DNK zapis, zapisuje i pohranjuje svako kršenje Zakona. 

Za kraj moramo pitati  KAKO OČISTITI SVOJU SAVJEST? KAKO OBRISATI TAJ DOKAZNI MATERIJAL?

Današnji  čovjek pokušava očistiti i sačuvati svoju savjest, a samim time i ne malim djelom i svoje  mentalno zdravlje, na način da drastično smanjuje normative, spušta ljestvicu, stvara novi moral, nove vrijednosti… no, da li uspijeva?  Vidite, poštovani slušatelji, onaj Božji Nomos, Božji Zakon zapisan duboku u jezgru čovjeka ostaje, a kršenje Zakona se bilježi i gomila. Savjest i dalje muči, tiska, peče, umara i ne da spavati.

Savjest, kako smo vidjeli,  može biti TVRDA, NEOBREZANA, KAMENA, OKORIJELA, ali u Pismu također čitamo da savjest može biti: NOVA, MEKANA, OBREZANA, MESNATA, POSLUŠNA. Ezekiel prorokuje ovako:

'Dat ću vam NOVO SRCE, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam SRCE OD MESA. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe.'        Ez  36:26-27

Duhovno govoreći, da bi očistili svoju savjest potrebna je transplatacija srca. Nikakva poboljšanja, stendovi, bajpasi nisu dovoljni. Potrebno je otići na kliniku Božje ljubavi Golgota i zatražiti  novo srce. Potrebna je metanoia! 

Potrebno je obraćenje Isusu Kristu. Potrebno je obraćenje koje uključuje iskrenu i osobnu vjeru srca u Isusa Krista, vjeru koja uvijek dovodi do iskrenog pokajanja zbog kršenja Zakona. 

Vjera, pokajanje, obraćenje, metanoia nije ništa drugo nego priznati Bogu svoje realno stanje i ponizno, iz dubine srca, iz te jezgre čovjeka zatražiti oproštenje. 

Nevjerojatna je činjenica da Bog onima koji na opisan način pristupaju, čisti, pere, obnavlja i čuva savjest. 

Evo stiha za kraj koji govori o toj jednoj i jedinoj mogućnosti. Heb 9:11-14:

'Ali Krist, pošto se pojavio kao veliki svećenik budućih dobara prolazeći većim i savršenijim šatorom koji nije napravljen rukom, to jest koji ne pripada ovomu svijetu, ušao je jedanput za uvijek u Svetinju nad svetinjama, ne krvlju jaraca i junaca, nego vlastitom krvi, i pribavio namvječni otkup. Ako, naime, krv jaraca i bikova i pepeo od junice, čime se škrope okaljani, posvećuju tako da se dobiva tjelesna čistoća, koliko će više KRV KRISTA - koji je po vječnom Duhu prinio sam sebe Bogu kao žrtvu bez mane - OČISTITI NAŠU SAVJEST od mrtvih djela da služimo živom Bogu.'

p. Damir Pintarić