(BE)SMISAO COVIDA 19

26. prosinca 2004. godine, u božićno vrijeme, u nedjelju ujutro na Dan Gospodnji, uzrokovan potresom dogodio se tsunami koji je svojim trideset metarskim valovima odnio sve pred sobom i uzeo 230 000 života.

Gdje je tog nedjeljnog jutra bio suveren, svemogući, sveznajući Bog pun ljubavi kome se i vjetar i more pokoravaju? Gdje je danas taj isti Bog kada se cijeli svijet bori s pandemijom koronavirusa? Kako usuglasiti Božju suverenost, Božju dobrotu i ljubav s elementarnim katastrofama, epidemijama i pandemijama?

Da bismo razumjeli spomenuti paradoks, paradoks je nešto što na prvi pogled izgleda proturječno ali u biti to nije, moramo razumjeti svetopisamsku istinu da MI ŽIVIMO U PALOM, NARUŠENOM, KORUMPIRANOM SVIJETU.

Pismo nas jasno uči da je Bog sve stvorio dobro. 'I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.' (Pos 1:31) Zašto onda nije dobro? Zašto glad, bolest, nepogode, katastrofe, epidemije, pandemije?

Nemoguće je razumjeti sebe i svijet oko sebe bez VELIKOG događaja, a to je pad čovjeka. Bog je iz svoje ljubavi sve stvorio za čovjeka kojeg je postavio u Edenski vrt da ga obrađuje i čuva. Do pada, do tog VELIKOG DOGAĐAJA Bog i 'čovjek šetali su za vrijeme ljetnog povjetarca'. (Pos 3:8) Do pada Bog nikada nije bio gnjevan na čovjeka.  Stih iz Rimljanima 1: 18  'S neba se zaista očituje gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu priječe nepravednošću' odnosi se na vrijeme poslije pada pa sve do današnjih dana.  

Što je pad? Što se to toliko velikoga dogodilo?

Bog je iz svoje ljubavi stvorio čovjeka i sve za čovjeka, darujući ga pritom slobodom, slobodnom voljom, slobodom izbora. Sloboda je zastrašujuće veliki ali  ograničeni i respektirani Božji dar čovjeku. Bez slobode nema ljubavi i nema odgovornosti.

Nažalost, vjerujem da svi znamo da su prvi ljudi izabrali ne poslušati Boga. Trenutna posljedica te odluke bila je duhovna smrt, odvojenje čovjeka od Boga, te je istovremeno počelo i fizičko umiranje. O fizičkom umiranju, o genetskoj entropiji, o fizičkom raspadanju svega stvorenog, o tom nepovratnom procesu apostol Pavao piše u Rimljanima 8. poglavlju. Rimljanima 8:18-23:

Pavao jasno piše da se sve stvoreno nalazi 'u ropstvu raspadljivosti', uključujući i vjerne ljude. Vjerni obolijevaju, boluju i umiru kao i nevjerni jer smo svi u grijehu začeti, svi smo rođeni u grješno tijelo u grješni, pali svijet.

Sjećamo se iz uvoda, tsunami se dogodio u božićno vrijeme, dogodio se u nedjelju ujutro kada su vjerni bili u crkvi i pjesmom slavili svoga Boga i Spasitelja. Kuga u 16. stoljeću je uzela živote rimokatolika, protestanata, muslimana, vjernika i nevjernika.

Vjerom se spašavamo, 'Sola Fidei', 'Samo vjera' odnosi se na opravdanje, vjerom pobjeđujemo svijet i Zloga, vjerom u Uskrsloga pobjeđujemo strah od na kraju neizbježne fizičke smrti, vjerom u Uskrsloga pobjeđujemo i samu smrt, ali vjerom, načelno govoreći, ne možemo pobijediti virus. Takvo ekstremno gledište u teologiji nazivamo fideizam. Vjera u Isusa Krista koji je vječni logos, vječni razum, uključuje razum i urazumljuje onoga koji čita Riječ, vjeruje Riječi i moli. Ovo je vrijeme gdje vjera i molitva moraju djelovati zajedno s razumom i znanosti, jer i teologija i znanost proučavaju Riječ, zakone po kojima je sve stvoreno, zakone koji neće proći (Ps 148:6).

Veliki događaji imaju velike poruke!  Karantena i nije tako loša kada malo razmislite. U životu ponekad treba stati, vidjeti i promisliti; što mi se događa i zašto mi se događa to što mi se događa? Nemoguće je stalno igrati pressing. Kad tad treba stati. Pascal je rekao 'da zlo počinje kada čovjek ne može ostati kod kuće.' Gdje mi to jurimo, žurimo? Što je uspjeh? Koliko toga mi zapravo kontroliramo? Život je kratak, krhak ali vječan! Vidite, nije toliko bitno pitanje kada, kako, od čega kao što je bitno pitanje kamo. Jer je svaka bolest izlječiva osim zadnje.

U Lukinom Evanđelju čitamo da je Isus iskoristio događaj, nesreću, tragediju kako bi izaslao poruku i poziv. Okolnosti, događaji, preokreti mijenjaju ljude kada Riječ nije dovoljna, kada Riječ ne prodire jer smo nagluhi. To vidimo kroz Stari, Novi zavjet i kroz cijelu povijest. To vidimo svakodnevno.

Poznati kršćanski apologet C. S. Lewis u knjizi 'Problem bola' je zapisao: 'Bog nam šapće u našim užicima, u našoj savjesti nam govori, dok u našoj boli viče.

Bol je Njegov megafon za ovaj gluhi svijet.'  Prema kraju čitam Evanđelje po Luki 13. poglavlje:

U isto vrijeme dođu neki te izvijeste Isusa o onome što se dogodilo Galilejcima… On im reče: ‘Mislite li da su ti Galilejci, jer tako nastradaše, bili veći grešnici od svih ostalih Galilejaca? Ne to, velim vam! Štoviše, ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti! Ili mislite da onih osamnaest, na koje se sruši kula u Siloi i pobi ih, bijahu grješniji od svih stanovnika u Jeruzalemu? Ne to, velim vam! Štoviše, ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti!’ (Lk 13:1-5)

Veliki događaji, preokreti morali bi nas dovesti do toga da razumijemo NAJVEĆI DOGAĐAJ, NAJVAŽNIJI DOGAĐAJ, a to je Golgota, križ, raspeće. Bog je stvorio čovjeka i sve za čovjeka, postavio ga u Edenski vrt da ga obrađuj i čuva. Čovjek je pao, čovjek je pokleknuo i umjesto da čuva on uništava, no, Bog u svojoj ljubavi nije odustao od čovjeka, On je poslao na ovaj svijet Spasitelja svijeta, Spasitelja Svemira Isusa Krista, koji u svojoj suverenosti, poštujući izbor čovjeka poziva na pokajanje i obraćenje ili kako bi to rekao ovih dana jedan moj kolega iz Splita, 'Nije važno da se čovjek u sobu zatvori već da se Bogu otvori!' Veliki događaji morali bi nam pomoći da ne slušamo, već da čujemo VELIKU PORUKU! Za sam kraj čitam veliku poruku, Isusove riječi iz Ivana 3:16-18:

'Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da ne pogine ni jedan        koji u njega vjeruje, već da ima život vječni. Jer Bog nije poslao Sina svoga na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, tom se ne sudi; a tko ne vjeruje već je osuđen jer nije vjerovao u jedinorođenoga Sina Božjega.' 

p. Damir Pintarić

© 2003-2021. Sva prava pridržana.