OHRABRENJE ILI LASKANJE

'Ohrabrujte, ohrabrujte moj narod!' (Iza 40:1) ponavljao je Bog kroz proroka Izaiju u vrijeme kada vremena nisu bila jednostavna. Svaka epoha povijesti ima svoje izazove i terete, pa tako i naša u kojoj mi danas živimo. Život je sve samo ne jednostavan. Ohrabrenje, sokolenje, poticaj, nadahnuće, podstrek je velika potreba svakog vremena i svakog čovjeka.

Prije nego odgovorimo na pitanje zašto je ohrabrivanje toliko veliki izazov, i zašto ima puno više kritiziranja nego ohrabrivanja danas, probajmo definirati pojam, pojavu, duboku potrebu OHRABRIVANJA. U definiranju ohrabrivanja dobro je naglasiti razliku između LJUDSKOG OHRABRIVANJA i KRŠĆANSKOG OHRABRIVANJA.

LJUDSKO OHRABRIVANJE u središte stavlja čovjeka kao pojedinca, njegovu situaciju i njegovu potrebu za ohrabrenjem. Iako je ljudsko, vremenski ograničeno i često puta nerealno ljudsko ohrabrivanje ima određeni vremenski efekt. Čovjek se pa makar na neko vrijeme podigne kada čuje: 'Drži se!' 'Idemo dalje!' 'Nema predaje!' 'Bude sve dobro!'

KRŠĆANSKO OHRABRENJE za razliku od ljudskog u središte stavlja Boga, Njegovu slavu, izgradnju Njegovog kraljevstva i na kraju ljudsku potrebu. Ljudsko ohrabrivanje je vremensko, dok kršćansko ohrabrivanje ima vječnu perspektivu na sada i ovdje. Vratimo se pitanju od prije koje glasi:

ZAŠTO JE OHRABRIVANJE TOLIKO VELIKI IZAZOV? ZAŠTO IMA PUNO VIŠE KRITIZIRANJA NEGO OHRABRIVANJA DANAS?

Vjerujem da razloge treba tražiti u: PALOJ NARAVI ČOVJEKA I ČOVJEĆANSTVA.

Prilikom pada čovjek je umro duhovno, počeo je umirati tjelesno ali i društveno, nakon pada čovjek se počeo bojati, skrivati i zatvarati. Udaljavanjem od Boga čovjek se udaljava od drugog čovjeka pa i od samoga sebe. Negativnost, kritika, ogovaranje, kleveta su mnogo prirodnije prirodno rođenom čovjeku od ohrabrivanja. Minus, negativa, pesimizam, defetizam su nam urođeni. Jednostavno je činjenica da dijete prije plače nego se smije.  Pored pale naravi

ODGOJNI I KULTUROLOŠKI utjecaj je enorman.

Ljudi se svugdje rađaju na isti način i svugdje imaju negativno programiranu narav, ali postoje prilične razlike u mentalitetima diljem svijeta. Božjom providnošću imao sam prilike studirati u Engleskoj i Americi i znam, iskusio sam da je kritika, negativa, ogovaranje, kleveta puno, puno manja nego na 'brdovitom balkanu.'  U spomenutim zemljama postoje oprezni odnosi dok se kod nas impuls teško kontrolira i ima puno satire. Teško je to sebi priznati ali to je tako i to treba mijenjati. Djecu treba ohrabrivati a ne ogorčivati.

Pored negativo programirane naravi, negativnog odgoja i negativne kulture treći razlog zašto je ohrabrenje uvijek izazov je

PONOS. 

Ponos onoga koji prima ohrabrenje, pohvalu, poticaj. Trudimo se, radimo, vučemo do krajnjih granica i onda kada nas netko ipak pohvali, ohrabri - mi ne znamo kako bismo se ponašali. Pored ponosa onoga koji prima ohrabrenje, ponos onoga koji bi trebao ohrabrivati, sokoliti, poticati, nadahnjivati drugoga je također velika prepreka.

Zašto se riječi 'Odlično! Svaka čast! Jako dobro! Vrh! Samo tako naprijed! toliko rijeko čuju? Zašto plus na kapaljku a minus u slapovima? Grešna narav i kulturološki negativan utjecaj je uvijek kroz povijest bio prisutan, ali treba primijetiti, treba biti svjestan da mi živimo u posebno narcisoidnom vremenu. Neki dan sam dobio podatak da se svaki dan u svijetu napravi 93 milijuna selfi slika. Nikada u povijesti ljudi se nisu toliko povukli, sakrili, izolirali kao ljudi današnjice. Razvitak tehnologije u našem vremenu omogućuje bujanje sebeljublja.

Mi smo generacija koja puno govorimo ne koristeći glasnice a koristeći mail, facebook, twiter, viber, what up, messinger. U koliko negativnom vremenu živimo možete vidjeti kada čitate komentare na objavu gotovo bilo čega, kritike u slapovima a pohvale na kapaljku.

Lako je zaboraviti kolika je snaga izgovorene ili pisane riječi. Riječi ne opisuju stvarnost – Riječi stvaraju stvarnost. 

Kako se onda ohrabrivati u ovom i ovakvom vremenu? Vratimo se definiciji iz uvoda, vratimo se razlici između ljudskog i kršćanskog ohrabrivanja.

LJUDSKO OHRABRIVANJE u središte stavlja čovjeka kao pojedinca, njegovu situaciju i njegovu potrebu za ohrabrenjem. Iako je ljudsko, vremenski ograničeno i često puta nerealno ljudsko ohrabrivanje ima određeni vremenski efekt. No, kako ohrabriti čovjeka koji je u terminalnoj fazi i umire od raka? Riječi: 'Drži se!' 'Idemo dalje!' 'Nema predaje!' 'Bude to sve dobro!'  jednostavno nemaju prevelikog smisla.

Kršćansko OHRABRENJE za razliku od ljudskog u središte stavlja Boga, Njegovu slavu, izgradnju Njegovog kraljevstva i na kraju ljudsku potrebu. Ljudsko ohrabrivanje je vremensko, dok kršćansko ohrabrivanje ima vječnu perspektivu. Za vjerne najbolje tek dolazi!

Urođenu negativnost koja je manje-više negativno nadograđivana odgojem i društvom nije teško nego  nemoguće nadvladati. Čovjek može ohrabrivati jedno vrijeme ali je limitiran i zato je potrebno nanovorođenje i obraćenje, povratak k najvećem Vječnom Ohrabritelju, Bogu koji je Bog svakovrsnog ohrabrivanja. Pavao je to vjernima, 'Ohrabrujte, ohrabrujte moj narod!' zapisao ovako: