MA NAJVAŽNIJE JE ZDRAVLJE !

“Ma, najvažnije je zdravlje!“ jedna je od najčešćih, najvažnijih i najneupitnijih izreka među ljudima. I ti si, dragi prijatelju, među onima koji tako misle, kažu i po tome žive…

U redu, ali dopusti mi da te pitam: “Je li to zaista tako? Je li baš zdravlje ono što je vrjednije od svega? Smije li se tu, uopće, drugo misliti i štogod drukčije reći?“ E, pa htio bih barem pokušati.

Prije svega, valja postaviti pitanje: “Na kakvo zdravlje ljudi odmah pomisle?“

Čini se da, u pravilu, ponajprije pomisle na tjelesno zdravlje, što je i razumljivo, jer kad si tjelesno zdrav možeš raditi, kuhati, peglati, šetati se, kupovati, igrati se, družiti, putovati, smijati itd.

Također, kad si zdrav, nisi nikomu na teret. Ne moraš se brinuti hoće li se još netko sjetiti skuhati ručak ili obrisati prašinu po kući dok si bolestan. Ne moraš brinuti hoće li netko biti u stanju obaviti toliko potrebnog posla (u vrtu ili uredu) kao ti. Postoji li, uostalom, netko poput tebe, a tko bi te mogao dostojno zamijeniti u ulozi koju tako odgovorno iz dana u dan vršiš?

Kad si zdrav, i još k tomu mlad, čini ti se da je cijela vječnost pred tobom. Možeš, ako imaš mogućnosti, izgraditi ili kupiti lijepu kućicu, uživati u životu. Ili isplanirati ono što je mnogo realnije, u okviru nešto skromnijih mogućnosti. Logično i obazrivo misliš: “Bilo kako bilo, samo da je zdravlja.“

Kad si zdrav imaš i kudikamo veće izglede zadržati posao, za razliku od nekih drugih kojima se, eto, dogodi ova ili ona bolest pa im zbog jednog ili dva bolovanja otkaz visi kao mač nad glavom.

Kad si zdrav, a imaš nešto više godina, imaš i priliku uživati u svojim unucima (često i više nego u svojoj djeci), gledati ih kako rastu te uz njih biti čak i djetinjast kao oni.

Ako se dogodi da uz malo dodatna zdravlja ili sreće, postaneš i pradjed, eto i dodatna zadovoljstva.

Zdrav čovjek, nema sumnje, zaista ima brojne mogućnosti.

No, širina tih mogućnosti, čini se, ponajprije se odnosi na širinu (i duljinu) fizičkog kretanja kroz život. Naime, ta širina ne govori ništa posebno o dubini, o čovjekovoj unutarnjoj stvarnosti.

Jedan prosječno razuman čovjek vrlo dobro zna da zdrav čovjek mnogo toga može imati i doživjeti (uključujući i praunuke), ali u isto vrijeme zbog svega toga i ne mora biti sretan. Naprotiv. Može biti beskrajno tužan jer mu, na primjer, u starački dom ne dolazi baš nitko, osim jedne unuke od njih sedam.

Tjelesno zdravlje i broj godina nužno ne pomaže da čovjek, kao složeno biće, bude ispunjen i zadovoljan. Poznato je, također, da su nekim ljudima njihovi vlastiti unuci i djeca veći teret nego radost.

Naravno, mlad i sasvim tjelesno zdrav čovjek, ma koliko bio uspio i u nekom poslu, nipošto ne mora nužno biti i sretan čovjek. O ovome, prijatelju, imaš potvrdu i u svojoj bliskoj okolini, zar ne? Znam da će netko reći da je takav čovjek glup kad, i pored dobrih okolnosti, ne uspijeva biti zadovoljan svojim životom.

Da ne duljim, reći ću sljedeće: “Tjelesno zdravlje, sasvim sigurno, nije najvrjednije u životu. Nije istina da je, na primjer, čovjek koji nikad nije bolovao, a umro je u osamdeset i osmoj godini, nužno bio i ispunjen, smiren čovjek.

Kao da kod nas ne postoji mogućnost da bi netko mogao biti tjelesno bolestan i umrijeti u četrdeset i osmoj godini, a istovremeno biti ispunjen dubinom i smislom života koji daleko nadilazi ovaj naš mali isječak vremena.

Kao da čovjek koji je živio dvadeset i osam godina ne može ostaviti veći i plemenitiji trag nego netko tko će poživjeti tri ili čak četiri puta duže.

Uostalom, zar dobro tjelesno zdravlje nekim ljudima ne omogućuje da čine stvari koje su nepravedne, loše, nemoralne, čak i namjerno zle?

Izgleda da bi za njih bilo bolje da leže neko vrijeme u bolnici. Možda čak i na rubu života i smrti, kako bi, ako nema drugog načina za njih, barem tamo shvatili koliko su zbilja krhki i prolazni.

Mogli bi barem tada pomisliti da bi na jednom drugom mjestu ipak mogli odgovarati za svoje zemaljske dane i odluke. Za duhovni život.

Nemoj misliti da sve ovo govorim s ironijom. Ne, ovo ti govorim razumijevajući shvaćanje većine ljudi koji nisu navikli na propitivanje i drugih “uobičajenih“ shvaćanja. Mnogi se i ne usude zaviriti ispod površine. Možda je strah jači od suočivanja s nekim istinama.

A možda bi se negdje otvorila i Pandorina kutija iz koje bi iskočio niz zaozbiljnih upitnika nad mnogim uvriježenim modelima mišljenja i življenja.

Znam da su neki ružni procesi u čovjeku korjenito neumoljivi i da ne će prestati svoj bal sve dok se taj isti čovjek ne udari u neki debeli zid ili dok se ne prepadne da bi brzo i lako mogao otići sa ovoga svijeta. Dakako, ne znajući gdje.

Zar bolest, u bilo kojoj dobi, nije svakom čovjeku znak o njegovoj krhkosti i prolaznosti? Zar bolest, manja ili veća, kraća ili duža, nije i vrijeme u kojem čovjek može suvislo razmišljati tko je uistinu on i čemu živi na ovom svijetu tih nekoliko desetaka godina?

Zar život od osamdeset i osam godina također nije dašak kao onaj od dvadeset i osam ili od osamnaest? Stoga se i nameće zaključak o potrebi da se uhvatimo nečega, tj. nekoga tko i nije samo običan dašak. Naravno, ako postoji taj netko.

Nameće se i konačni zaključak da čovjekova vrijednost čovjeka nije određena ponajprije njegovim tjelesnim zdravljem.

Čovjek ima i duh i dušu. To većina ljudi dobro zna iako to ne znači da o tome svatko ozbiljnije i razmišlja. Ili da može razlučiti što je duh, a što duša. No, svatko, na primjer, zna da ga više boli kad ga netko od najbližih ljudi povrijedi, kad ga podcijeni ili zaboravi nego kad ga boli ruka, noga ili želudac. Ovo drugo (u najvećem broju slučajeva) prolazi, a prolazi li ono prvo ili nastavlja još dugo boljeti?

Čovjeka više boli kad osjeća strah i odbačenost nego to što ima, na primjer, upalu pluća. Upala pluća (u najvećem broju slučajeva) prolazi, a prolazi li ono prvo?

Također, čovjeka više boli i više pati kad se osjeća nevoljeno, odbačeno i osamljeno u teškoj (i neizlječivoj) bolesti nego sama bolest koja ga pritišće i polako izjeda…

Kako ne reći da je čovjek stvoren da bude voljen i da voli pa ma koliko to bilo dugo ili kratko? Ma koliko bio zdrav ili bolestan. I ma koliko bio bogat ili siromašan. Da, prijatelju, na prvom mjestu je ipak ljubav. Da, ljubav koja traje i kad je narušeno tjelesno zdravlje.

Da te još nešto pitam. Što misliš, jesu li bolesti slučajne ili su možda posljedica nečeg što je prethodilo?  Naime, znamo da velike brige često izazivaju  glavobolju, čir na želucu i mnoge druge tegobe. Znamo da strahovi izazivaju mnoge psihičke i fizičke poremećaje.

Znamo da neki ljudi reagiraju stresno na neželjene događaje, a to itekako utječe na njihovo tjelesno zdravlje. Kažu da je rak česta posljedica neprekidnog načina življenja pod visokim opterećenjem, bilo iz obiteljskih, poslovnih ili kakvih trećih razloga.

Strka i zbrka te čovjekova vanjska i unutarnja dezorijentiranost, u svakom slučaju, nažalost, uzimaju svoj skupi danak.

Ljudi današnjice drže stres dijelom svakidašnjice protiv kojeg su najbolje tablete za smirenje. Što mi je veći stres, to uzimam više tableta. A ako ih uzimam tri puta na dan, onda imam pokriven, tj. osiguran cijeli dan, je li tako?

Neki pribjegnu konzumiranju veće količine istih pa se više ne vrate ili, sasvim omamljeni, više nisu u stanju ni raditi ni hodati, a često ni govoriti.

Problem je u tome što (još) nema toliko vrsta tableta, a niti će ih biti, za naše raznorazne unutarnje stranputice čiji se korijen nalazi u samom središtu našeg srca.

E, kad bi se izumila tableta protiv pohlepe! E, kad bi se izumila tableta protiv mržnje! E, kad bi se izumila tableta protiv zavisti, psovki i svih drugih ružno upućenih riječi!

S druge strane, e, kad bi se izumila tableta pomoću koje se govori istina i samo istina. Ili, pak, tableta za postizanje pravednosti, prijateljstva… Ili, gle, kad bi postojala tableta kojom bi se moglo nekome oprostiti. Ili tableta koja bi djelovala tako da čovjek koji je uzima traži oprost od onog drugog.

Trebalo bi ih, u tom slučaju, možda uzimati i više od tri puta na dan.

Da, to bi bilo baš zanimljivo, čak cool, ali bismo u tom slučaju imali tehničke i umjetne odnose, lažne u samoj svojoj biti. Bili bismo proizvedeni ljudi koji za sve imaju tabletu. Bili bismo kao na daljinski upravljač, pucali bismo od svekolika zdravlja. Dakako, ako tablete ne bi bile preskupe pa time i privilegij opet samo nekih.

Ali, gle, ja čak mislim da bi ih, kada bi i postojale, vrlo mali broj ljudi htio piti. Naime, postoje mnogi ljudi koji jednostavno ne žele (nikome) oprostiti, ne žele govoriti istinu, biti pravedni itd. No, pustimo te tablete.

Činjenica je, prijatelju moj, da ti i ja, nažalost, mnogo brže tražimo pomoć kada je tjelesno zdravlje u pitanju, nego kad smo zahvaćeni kakvim unutarnjim bolestima koje napadaju i kradu našu dušu.

Činjenica je, prijatelju moj, da sve manje marimo da su iskrenost, toplina, ljubav, prijateljstvo, vjernost, skromnost, suosjećanje, poštenje, čast, darežljivost -uistinu daleko vrjedniji od pukog tjelesnog zdravlja koje ne govori mnogo o tome kakav je tko čovjek.

U sebi smo puni kojekakvih nevidljivih, a živih, virusa pa se postavljaju tri  pitanja: “Postoji li pravo cjepivo protiv njih? Koji su mu sastojci? Kakav mu je učinak, to jest kakve su posljedice korištenja cjepiva?“

Naravno, nakon mogućih suvislih odgovora na ta pitanja, ključno bi pitanje bilo ovo: “Želiš li se, u tom slučaju, cijepiti tim cjepivom?“

Kada bi, na primjer, netko pokucao na tvoja vrata i rekao ti: “Ovo je cjepivo za tvoju dušu – za tvoj strah, za tvoj nemir, za tvoju gorčinu, za tvoju prošlost, za tvoju hladnoću i ravnodušnost, za tvoju obijest, samopravednost, propuste, tjeskobu i nevjeru“, što bi mu odgovorio?

Misliš li da bi većina prihvatila takvo cjepivo? Čudno, ali bi većina, kao i za tablete, odgovorila: “Ne, hvala, nije to za mene“ i zatvorila vrata ne shvaćajući da bi tako otvorenu priliku za cijepljenje mogli imati, možda, tek još jednom ili dvaput do kraja života.

Ne, mi ljudi, zapravo, ne bismo htjeli razumjeti ozbiljnost takve ponude i u ovo posebno važno vrijeme. No, ne bi to bilo, opet ponavljam, zbog ponude čudotvornog cjepiva, već zbog neumoljivih navika i neke (stalno) prisutne pokvarenosti na unutarnjim stijenkama i porama srca.

Neke kvarnosti toliko podižu adrenalin da čovjek bude zaslijepljen i ne vidi da ga neke slatkoće ruiniraju kao duševno i kao duhovno biće. Ne vidi, naravno, slobodu koju može živjeti, a koju, kad je okusi, ne bi mijenjao ni za što na svijetu.

Dakle, snaga ega koja zarobljuje i drži čovjeka u pokornosti, jednostavno je prokleta i nadahnuta iz lukava i zla izvora. Učinak, stoga, može biti jedino sukladan svom izvoru. Ne postoje riječi koje bi mogle opisati ovu strahotu.

''Najvažnije je zdravlje“, govore tisuće ljudi. Da, slažem se ukoliko se misli na najvrjedniji predjel našeg bića, a to je predjel duha.

Naime, kroz život hodimo s bolesnim ili praznim duhom, što i ne zapažamo tako brzo. Hodimo samouvjereno i ponosno pokušavajući popuniti taj prazan prostor spektrom različitih, velikih i malih, stvari, među kojima su najčešće: posao, žena, djeca, prijatelji, novac, položaj, moć… , kao i mnoge druge pripadajuće varijante na temu praznine.

Htjeli bismo da nas barem neka od tih varijanti posve ispuni, no kada se to ne dogodi, jednostavno zamijenimo postojeće nekim novim nadajući se konačnom uspjehu, to jest uzvišenom zadovoljstvu ili zdravlju.

No, istina je da nikada ne možemo kroz spomenuta punjenja biti istinski zadovoljni i zdravi u najbitnijem smislu riječi. Bolest zvana Praznina je prejaka da bi je se tek tako pobjedilo.

To zna svatko tko imalo promatra samoga sebe nakon ostvarenja nečega od navedenog. Svatko zna kako mu se bolest vrati poslije par sati, par dana, par mjeseci ili par godina. Svatko zna da se osjeća čak i frustriranijim i ispraznijim nego što je to bio prije samog ostvarenja.

Naime, predmet naše ljubavi i zaokupiranosti s vremenom pokaže i svoje drugo lice, svoju slabost i nesavršenstvo, što je poprilično bolno i razočaravajuće. Posebno ako se radi o nekoj osobi.

Čini se da sve dok se ne nađemo, svatko pojedinačno, u nekoj prilično nezavidnoj situaciji u kojoj osjećamo da nema pomoći, rješenja ili izlaza, mi nismo u stanju vidjeti svoju nedostatnost i svoju grješnost koja se u nama zloćudno valja.

Stoga vjerujem, prijatelju, da je situacija kada dođeš do nekog zida (uključujući i ozbiljno narušeno tjelesno zdravlje) upravo i potrebna kako bi se “snizio“, odnosno kako bi barem tada pokušao dignuti glavu prema gore, prema Bogu koji te nestrpljivo čeka.

I ako je priča o Bogu, kao najvišoj i najprisnijoj duhovnoj stvarnosti istinita, tada trebaš početi ozbiljno razmišljati o tome polako mekšajući i otvarajući svoje srce. U skoro bi vrijeme i vidio i znao za promjene koje bi se u njemu dogodile.

Vjerujem da su mnoge tjeskobe, strahovi, neispunjenosti, bolesti i različiti bjegovi – samo razumljiva posljedica življenja bez Boga, tj. bez živog odnosa s Njim. Vjerujem da je On i sišao među nas kako bi ušao u naša žedna i bolesna srca. Time i u naše domove, u mnoge površne ili prekinute odnose.

Vjerujem, prijatelju, da su spomenuta stanja izravan znak odozgor koji nas nuka i poziva na zdrav zaključak da nas ništa prolazno ne može ispuniti, a niti zadovoljiti naše iskonske potrebe.

Čini se da mjesto duhovnog prostora u nama može ispuniti jedino netko tko jest savršen, a koji je i došao radi bolesnih i onih koji pred Njim priznaju da su siromašni duhom. Dakle, jedino Duh Božji, to jest Duh onog koji nas je iz ljubavi i za ljubav stvorio.

Čini se, doista, da je Njegova najveća želja da ga upoznamo, ostvarimo vezu s Njim i uzmemo cjepivo koje nam On, radi našeg ukupnog zdravlja, bez prisile donosi.

S njim čovjek dobiva duboko smislen identitet koji se, naposljetku, ne pretvara u šaku praha ili ništavila. Dobiva identitet koji ne mora neprestano negdje “bolesno“ trčati da dosegne nedostižno.

Zar svi mi, prijatelju moj, ne žudimo za životom i zdravljem koje će trajati i kad minu ovi zemaljski dani?

Zar svi mi, prijatelju moj, ne žudimo za onim životom i zdravljem zbog kojeg možemo reći da smo uistinu radosni usprkos nevoljama koje nas, manje ili više, prate cijelim putem, sve do isteka ovozemaljskog vremena?