Nedugo nakon toga, u proljeće, u vrijeme Uskrsa, učiteljica je na satu prirode djecu učila o životu, o biosu. Na kraju sata podijelila je svakom djetetu po jedno prazno plastično jaje, poput onog nama poznatog kinder jajeta. Idući sat svako dijete moralo je donijeti ispunjeno jaje s nečim što simbolizira život. I Jeremy je dobio svoje jaje.

Idući puta na početku sata učiteljica je otvarala 19 jajeta, jedno po jedno. U jednom jajetu je bila plastična fontana koja simbolizira izvor života. U drugom jajetu bio je kamen na kojem je mahovina,  u trećem mali zeko… i tako redom. Jedno jaje bilo je prazno. Učiteljica je znala čije je to jaje i mislila je da Jeremy opet nije razumio zadatak. Da ga oslobodi neugodnosti htjela je ići dalje s lekcijom kada se on glasno javio: 'Učiteljice, učiteljice, a što je s mojim jajetom? Pa tvoje je jaje ostalo prazno, što to znači? Učiteljice to znači da je Isusov grob prazan. Znaš li zašto je prazan Jeremy? Naravno da znam. Isus, zato jer nas voli posto je čovjekom, pokazao nam put kako moramo živjeti i onda je umro za naše grijehe na križu. Nakon smrti su ga skinuli i stavili u taman i hladni grob iz kojeg ga je Otac uskrisio! Učiteljice, Isus je živ! Isus živi u mome srcu – zato je jaje prazno.'

Zvono je spasilo učiteljicu da se ne rasplače pred razredom. Učiteljica je bila praktični, nanovorođeni kršćanin. Dva tjedna kasnije Jeremy je umro. Bio je prekrasan, sunčan proljetni dan kada se sve budi, cvijeta, miriše, živi. Cijeli je razred s učiteljicom došao na sprovod. Izabrana djevojčica je na lijes stavila košaru s 18 prekrasno obojenih jajeta s potpisom svakog djeteta. Jaja su naravno bila prazna, jer su svi znali da Isus živi u srcu Jeremya Forestera.

Živjeti na kršćanskom zapadu velika je privilegija i velika opasnost istovremeno zbog kulturološko – tradicionalne  vjere. Što je to kulturološko - tradicionalna vjera? Podrazumijeva se, a nije tu! Naučeno, a ne doživljeno! Tako blizu, a tako daleko. Sve je tu ali pulsa, života, odnosa nema.

Isus nije došao uspostaviti blagdan ispunjen šunkom, jajima i zečevima, Isus je iz svoje ljubavi došao spasiti čovjeka i ponuditi mu nešto nevjerojatno, nešto neopisivo, nešto neizrecivo. On to jasno otkriva u opće poznatoj veliko svećeničkoj molitvi Ocu. Evanđelje po Ivanu 17:24:

 'Oče, htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja zajedno sa mnom, da promatraju slavu koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanka svijeta.'

Prije postanka svijeta Otac je ljubio sina, sin je ljubio Oca, Duh Sveti je bio ljubljen od Oca i Sina i ljubio je Sina i Oca. Tu ljubav, to zajedništvo, taj odnos Bog nudi i u tu slavu Bog poziva svakog čovjeka. Zato Betlehem, Golgota i prazan grob. Uskrs je puno više od samoga događaja.  Vidite, te temeljne, osnovne istine jako je lako zaboraviti ili zamijeniti u toj stalnoj napetosti u kojoj tradicija nadvladava Riječ, forma sadržaj, a vanjština nutrinu.

Gotovo je nevjerojatno koliko lako i brzo zaboravimo ono najvažnije. Evo jednog novozavjetna primjera danas. Na 1. misijskom putovanju, negdje između 46.-48. poslije Krista, Pavao i Barnaba došavši u Galaciju propovijedali su Evanđelje Isusa Krista, propovijedali su 'Evanđelje milosti Božje'. 'Evanđelje milosti Božje' uči da sve što je potrebno da se pali, grješnom naravi zarobljen čovjek opravda pred svetim i pravednim Bogom, Krist je savršenim životom, savršenom žrtvom, smrću i uskrsnućem jedanput za uvijek u potpunosti dovršio. Ako je nešto savršeno, perfektno, tome se ništa ne mora dodavati i to se ne mora ponavljati. Prema 'Evanđelju milosti Božje' sve što čovjek može i mora je vjerovati, a sve ostalo su neizbježne posljedice vjere i djelotvorne Božje milosti.

Nakon samo godinu dvije Pavao je čuo žalosnu vijest o Radosnoj vijesti. Naime nakon njega i Barnabe došli su, kako ih on naziva 'neki ljudi' koji su propovijedali 'drugačije Evanđelje', koji su propovijedali 'Evanđelje milosti plus…' Pavao se čudi i hitno im piše ove riječi:

'Čudim se da se tako brzo odmećete od onoga koji vas je pozvao da budete u Kristovoj milosti, da prijeđete na drugo ''evanđelje''. Toga drugoga zbilja nema.'  Gal 1:6-7

Nije nimalo slučajno da je Bog izabrao apostola Pavla da piše poslanicu Galaćanima, da piše o odnosu i ulozi milosti i zakona u opravdanju, spasenju čovjeka. Iz Dj 22:3 saznajemo da je Pavao prije obraćenja rastao i učio kod Gamalileovih nogu, što nam govori da je jako dobro poznavao Zakon, predaju, tradiciju i običaje židovskog naroda.  Pavao je bio doktor Zakona i jako je dobro znao što Zakon može, a što Zakon ne može. Pavao je iskustveno naučio da odnosa s Bogom po Zakonu, po djelima, po tradiciji i običajima nema.

Koliko to dobrih djela ja moram napraviti da na vagi spasenja nadvladaju loša djela, ako se spašavamo po našim djelima, a ne djelom Isusa Krista. Vidite, na vagi nema mira. Religiozni nemir je opasan nemir. Pavao je jako dobro poznavao Zakon. Pavao je znao da je Zakon savršen, duhovan ali Pavao je upoznao i jako dobro poznavao milost. Pavao je znao da je jaje prazno.

 Bilo da piše crkvi, crkvama ili pojedincima Pavao svaku poslanicu započinje i završava s 'Milost s vama.' Pavao je doživio, živio i širio 'Evanđelje milosti Božje.' Evanđelje milosti koje najjasnije sažima u Efežanima 2:8:

'Da, milošću ste spašeni po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji! To ne dolazi od djela da se ne bi tko hvalisao.'

 p. Damir Pintarić