POVRŠNA (NE)VJERA!

VJERA! VJERUJEM! VJERUJEMO! ŠTO JE VJERA?, na prvi pogled jednostavno ali zapravo vrlo složeno pitanje.

U našoj kulturi imenica Vjera može biti i je žensko ime. Svi poznajemo barem jednu Veru ili Vericu. Nadalje, riječ, pojam 'vjera' u najširem smislu gotovo je sinonim ili istoznačnica za pripadnost nekoj religioznoj grupi. Ljudi pitaju: 'Koje je on vjere?' kako bi saznali kojoj religioznoj grupaciji pripada, odnosno, je li dotični pravoslavac, rimokatolik, protestant, musliman, hinduist, budist…

Ljudi će nerijetko reći: 'On je promijenio vjeru!', 'Ona je promijenila vjeru!', što potvrđuje da je 'vjera', sociološki govoreno, u ne maloj mjeri sinonim za pripadnost vjerskoj grupaciji, i to često puta bez osobnog vjerovanja u biblijskom smislu. Tu pojavu pripadnost vjeri bez osobnog vjerovanja u teologiji nazivamo – nominalizam koji definira nominalno, kulturološko, tradicionalno kršćanstvo.

ŠTO JE VJERA? Kako Biblija, Sveto Pismo definira vjeru?

Vjera je prijevod grčke riječi 'PISTIS' koju ekspozitorski, biblijski rječnici usko vežu uz Pismo, Boga, Isusa Krista te uz neprolazne, duhovne, neraspadljive stvari, uz vječnost. Evo jedne takve definicije:

'Vjera je čvrsto uvjerenje utemeljeno na slušanju Riječi. U Novome zavjetu uvijek je usko vezana na Boga, Isusa Krista, duhovne i   vječne stvari.'  (Vine's Exspository Dictonary of Old &New Testament, 401.)

Apostol Ivan u svom Evanđelju u kojem razvija teologiju vjere koja spašava i teologiju vjere koja zavarava kako ćemo vidjeti danas i u narednim emisijama, zapisao je riječi samoga Isusa Krista koje otkrivaju i potvrđuju citiranu definiciju, - objekt vjere mora biti Bog, Isus Krist i duhovne, nevidljive, neprolazne, neraspadljive, vječne stvari.  Ivan 14:1-2

Pismo nas uči da se vjerom u Boga, vjerom u Isusa Krista opravdavamo, spašavamo, i da vjerom pobjeđujemo grijeh, grješnu narav, silu grijeha, svijet i vladara ovoga svijeta, no postoje tekstovi, situacije gdje treba stati, zastati i promisliti. Jedan takav tekst, tekst koji je odigrao nemalu ulogu u mom obraćenju je tekst iz Evanđelja po Ivanu 2:23 koji glasi:

Pročitani tekst nas upozorava da, nema sumnje, postoje nespašeni vjernici. Mnogi su, čuli smo, vjerovali u Isusa Krista ali Isus nije vjerovao u njih. Zašto, zbog čega im se Isus nije povjeravao iako su vjerovali u Njega? Poslušajmo tekst još jednom. Čitam ponovno Ivan 2:23 ali i dalje:

'Dok je Isus boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, počeše mnogi vjerovati u njega jer su vidjeli čudesa koja je činio. Ali im se sam Isus nije povjeravao jer ih je sve poznavao. Njemu nije trebalo da mu tko dadne svjedočanstvo o čovjeku, jer je sam poznavao čovjekovu nutrinu.'

Mi ne možemo vidjeti ljudsko srce, mi ne možemo jasno prosuđivati čovjekovu nutrinu, ljudske motive, to je jako nezahvalno i pokušati, ali u samome tekstu vidimo zašto Isus nije vjerovao u one koji su vjerovali u Njega. Poslušajmo još jednom:

'Dok je Isus boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, počeše mnogi vjerovati u njega jer su vidjeli čudesa koja je činio…'

Površna, lakomislena, vjera koja zavarava a ne opravdava je vjera koja traži spektakle, čuda, znakove, ozdravljenja, novac, prosperitet… sada i ovdje!  Takva osoba pokušava iskoristiti Boga. Vjera u koju Isus ne vjeruje je usredotočena na plodove obraćenja a ne na obraćenje, na blagoslove a ne na Onoga koji daje plod i blagoslov. To je vjera koja traži od Boga a ne Boga. 

'Dok je Isus boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, počeše MNOGI VJEROVATI u njega… Ali im se Isus nije povjeravao ….' Ove riječi apostol Ivan zapisuje oko stote godine kada se Evanđelje već prilično proširilo po cijelom ondašnjem svijetu.

Pavao je već prošao svoje I, II i III misijsko putovanje, mnogi su ljudi uzvjerovali, krstili se i nastale su mnoge crkve. S brojčanim i brzim rastom Crkve pojavila se površna, interesna vjera. Pišući svoju petu knjigu, knjigu Otkrivenja, također oko 100 godine, apostol Ivan crkvi u Sard zapisuje upozoravajuće riječi:

'Anđelu crkve u Sardu napiši: Ovo govori onaj koji ima sedam Duhova Božjih i sedam zvijezda: Poznam tvoja djela. Kažu da si živ, a mrtav si.' (Otkrivenje 3:1)

Očito je moguće biti živ, i religiozan, i duhovno mrtav istovremeno. Reformator Crkve dr. Martin Luther koji je 1517. zabio 95 teza, 95 prigovora na vrata crkve u Whitenbergu, 95 teza u kojima je prozvao prodaju oproštajnica od grijeha, i u kojima je naglasio spasenje samo po vjeri u samo Krista, napisao je 1535., dakle 18 godina kasnije, drugih 95 teza. 

U tih drugih 95 teza Luther jasno razgraničava povijesnu, obiteljsku, crkvenu, naučenu, intelektualnu vjeru od doživljene osobne vjere srca. Luther je naglašavao i ponavljao VIVA FIDES – ŽIVA VJERA. Stariji Luther je počeo uviđati prepovršno, prepojednostavljeno poimanje  spasenja samo po vjeri, te je na različite načine dokazivao da 'samo vjera nikada nije sama.'

Vidite više je nego očito da svaka generacija treba reformaciju, 'Semper reformanda!', 'Stalna reformacija' jer Bog nema unuke, Bog ima samo djecu. Vjerujemo – da, ali i vjerujem! Doživljena, osobna, iskrena vjera srca u Raspetoga i Uskrsloga je neophodna.

Vjera koja ne nadilazi prostor, vrijeme, naciju, tradiciju, vjera koja ne utječe na svakodnevni život, svakodnevne odluke, na životni stil je najmanje i blago rečeno upitna. Prema Pismu, spašavajuća vjera je 'usko vezana za Boga, Isusa Krista i duhovne, nevidljive, neprolazne, neraspadljive, vječne stvari.'

'Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U kući Oca moga ima mnogo stanova. Kad ne bi bilo tako, zar i vam rekao: ''Idem da vam pripravim mjesto!'' '

dr. Damir Pintarić, pastor BC Betanija Čakovec