Reformacija - SOLA SCRIPTURA

Nalazimo se u mjesecu listopadu, mjesecu u kojem se sjećamo najvećeg i  najutjecajnijeg povijesnog događaja u Europi, sjećamo se REFORMACIJE.

dr. Martin Luther nije ni slutio kakve će posljedice izazvati njegov pokušaj   obnove, reformacije, povratka crkve na biblijske temelje. Nakon  Reformacije u Europi doista više ništa nije bilo isto.  Isto tako, nakon Reformacije, ni u crkvi više nije ništa bilo isto. Crkva se, moramo reći nažalost, podijelila na Rimokatoličku i Protestantsku crkvu.

 Vjerujem da će vam ova emisija pomoći, kako u razumijevanju  same Reformacije, tako i  u razumijevanju te temeljne razlike između kršćanskih crkava, a to je razlika u autoritetu vjere.

Kada je bio pozvan da brani svoje teze, svoje stavove, svoja pisanja na državni Sabor u Worms, Martin Luther je ispred samog kralja Karla V, ispred 30 biskupa, 200 plemića, 28 vojvoda te 11 grofova, na pitanje da li je spreman opozvati svoja pisanja, jasno odgovorio:

'Ako me se ne pobijedi uz pomoć svjedočanstva Svetog pisma ili očitim razumskim razlozima – jer ne vjerujem isključivo ni papi ni koncilima, budući da je izvjesno da su često griješili i proturječili sebi samima – uvjeren sam u mjesta iz Svetog pisma koja sam naveo. Moja je savjest okovana Riječju Božjom. Tu stojim i ne mogu se maknuti. Neka mi Bog pomogne'.     H. Bainton, 1950, Here I Stand, Mentor Books, USA./ B. Lohse, 2006, Martin Luther, Matija Vlačić Ilirik, Zagreb.

Danas kada, sjećajući se Reformacije, govorimo o temeljnoj točki Reformacije, a to je; Sola Scriptura ili Samo Pismo, Samo Biblija, treba jasno reći da Rimokatolička crkva ima i uvijek je kroz svoju povijest imala vrlo visoko mišljenje i stav o Bibliji ili Svetome Pismu.  Rimokatolička crkva je službeno uvijek smatrala, vjerovala i podržavala tezu da je Biblija pouzdano, inspirirano i nepogrešivo Sveto Pismo.

Bilo da proučavamo crkvene oce, bilo da proučavamo Nikejski sabor, I. Vatikanski sabor, II. Vatikanski sabor, vidimo jasan i nepromjenjiv stav RKC prema Svetome Pismu; ono je inspirirano, nepromjenjivo, nepogrešivo i pouzdano.

'Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetog. Jer, knjige i Starog i Novog Zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što – po nadahnuću Duha Svetoga napisane imaju Boga za auktora i kao takve su samoj Crkvi predane. A pri sastavljanju svetih knjiga Bog je izabrao ljude koje je, u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći upotrijebio, da njegovim djelovanjem u njima i po njima kao pravi auktori pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće. Budući da sve ono, dakle, što nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju valja držati izjavljenim od Duha Svetoga, mora se dosljedno ispovijedati da knjige čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju htjede Bog da radi našeg spasenja bude zapisana u Svetome pismu.

Drugi Vatikanski koncil, KS 1986, III glava 11, str 401.

Biblija je, istina, samo jedna i ja svake nedjelje propovijedam iz Svetoga Pisma koje je zajedno izdala zagrebačka  Kršćanska Sadašnjost i Savez baptističkih crkava u Republici Hrvatskoj. Ako je Biblija jedna, zašto postoji više  crkava? Ako je Sveto pismo jedno, zašto se ekumenizam uvijek zaustavi na jednoj površnoj, političkoj razini i nikada se ne spusti do ozbiljnih teoloških krugova? Kakva je razlika između Rimokatoličke i Protestantske crkve u koju povijesno govoreći spadaju i crkve Reformacijske baštine ?Razlika među Rimokatoličke crkve i Protestantske crkve je u autoritetu vjere.

Autoritet u Protestantskoj crkvi i u većini crkava Reformacijske baštine je 'SOLA SCRIPTURA' ili 'SAMO PISMO' odnosno 'SAMO BIBLIJA.'

Autoritet u Rimokatoličkoj crkvi je SVETO PISMO ili BIBLIJA ali ne samo Sveto Pismo. Rimokatolička crkva ima dva izvora: Bibliju i Tradiciju. Tamo gdje je Rimokatolička crkva na Pismu, tamo se slažemo, a tamo gdje je na Tradiciji tamo dolazi do razilaženja kao npr. nepogrešivost pape, nauka o Mariji, čistilište, pitanja oko sakralne umjetnosti odnosno pitanje kipova, slika… itd. Da bismo jednostavno odgovorili na ovo kompleksno pitanje moramo se vratiti u vrijeme prije Reformacije. U vrijeme prije i u vrijeme same Reformacije, nastala je ozbiljna  kriza autoriteta u Crkvi. Teolozi, unutar tada jedne Crkve, bili su podijeljeni oko pitanja autoriteta.

Da li je autoritet u crkvi papa, crkveni sabor ili su autoritet crkve crkveni oci? Na kraju 13. stoljeća bila su prisutna dvojica papa. Crkveni sabor u Pizi, na početku 14. stoljeća pokušao je riješiti tu nezgodnu situaciju, no,  kao rezultat tog pokušaja bio je - tri pape. Kojem autoritetu se podrediti kada je kontradikcija očita? Papi, crkvenim ocima ili koncilu? 

Upravo u tom vremenu, u vremenu  jedne ozbiljne i stvarne krize autoriteta, pojavljuje se augustinac dr. Martin Luther, kao i ostali teolozi s glavnom tezom Reformacije; 'SOLA SCRIPTURA' ili 'SAMO PISMO.' Treba jasno reći, da kada su reformatori rekli 'SOLA SCRIPTURA' ili 'SAMO PISMO', oni time nisu mislili da je Samo Pismo jedini autoritet u crkvi, već da je Samo Pismo Vrhovni autoritet u crkvi, te da se svaki drugi autoritet mora provjeriti  i podrediti Vrhovnom autoritetu a to je Biblija ili Sveto Pismo, ono je 'omnis primata.'

Za reformatore je bilo i danas je, potpuno neprihvatljivo staviti u istu razinu Sveto Pismo s učenjem crkvenih otaca i crkvenih sabora. Za njih je bilo i danas je,  potpuno neprihvatljivo izjednačiti Božji izvor s ljudskim izvorom, Božji autoritet s ljudskim autoritetom. Povijesno gledano, pravo i službeno razdvajanje nije se dogodilo 1517. u  Witthenbergu,  ili kasnije u Regensburgu, Augsburgu ili Wormsu, to su sve bili pokušaji povrataka Crkve na Sveto Pismo, već je pravo razdvajanje nastupilo kasnije, poslije Reformacije – na saboru u Tridenti.

Tridentski koncil, koji je održan od 1545. do 1563., službeno je u Rimokatoličkoj crkvi izjednačio autoritet Svetoga Pisma i Tradicije, 'koje zajedno treba prihvatiti s istim strahopoštovanjem',  te je na taj način odvajajući se od Pisma, moramo reći nažalost, odvojio i razdijelio crkvu.  Temeljna razlika između spomenutih crkava je u autoritetu vjere. Iz te temeljne razlike proizlazi  i ona najvažnija, praktična razlika, tamo gdje je ulog najveći, a to je: OPRAVDANJE odnosno SPASENJE ČOVJEKA. Problem prodaje oprosta grijeha od strane Crkve, ne bi bio toliko ozbiljan problem da on ne iskrivljava i ne napada samo bit, samu srž Evanđelja Isusa Krista a to je milost, nezaslužena milost Božja.

'Ekonomija spasenja' ne bi bila toliko veliki problem da ne proturječi savršenom životu, savršenoj žrtvi, smrti i uskrsnuću savršenog Isusa Krista. 'On je, uistinu, jednim jedinim prinosom zauvijek učinio savršenima one koje posvećuje' (Heb 10:14), tvrdi Sveto Pismo. Po pitanju opravdanja Biblija je jasna i tu se ne može govoriti o drugačijoj interpretaciji.

Prema Samo Pismu, opravdanje pred pravednim i svetim Bogom ne nalazi se  u sakramentima, dobrim  djelima, čistilištu,  u oproštanjicama, u misama zadušnicama. Opravdanje, odnosno spasenje pred svetim i pravednim Bogom nalazi se u duboko osobnoj, doživljenoj i iskrenoj vjeri srca u 'Samo Krista', po 'Samo Milosti' Božjoj, jasno je 'Samo Pismo'.

Prema Samo Pismu, spasenje nije u onome što mi činimo, već je spasenje u onome što je On učinio, jedanput zauvijek za nas; savršenim životom, savršenom žrtvom, smrću i uskrsnućem. To je Dobra Vijest, Radosna Vijest, Evanđelje Isusa Krista za koje apostol Pavao kaže:

'da se ne stidi Evanđelja jer je ono sila Božja za spasenje svakom koji vjeruje (Rimljanima 1:16-17). 

dr.Damir Pintarić, pastor BC 'Betanija'

©2023. Sva prava pridržana.