Tema: Dan živih

Iz pisane propovijedi Ivana Zlatoustoga iz 5. stoljeća, saznajemo da je kršćanska crkva već u 4.stoljeću odredila jedan poseban dan kada se sjeća svih mučenika kršćanstva, svih onih koji su svojim životom platili cijenu istine Evanđelja.

U 5.stoljeću taj dan se obilježavao kao 'Dan mučenika' i slavio se prve nedjelje nakon pedesetnice. U Istočnoj crkvi tako je ostalo sve do danas. Ne zna se sa sigurnošću zašto je zapadna crkva prešla na 1.studenoga i zašto je proširila taj dan s 'Dana kršćanskih mučenika' na 'Dan svih svetih'.

Bilo kako bilo, sociološki govoreno, danas gotovo svi ljudi u ovome zapadnom svijetu posjećuju grobove svojih najbližih, sjećaju se vremena, trenutaka provedenih s njima.

Čovjek današnjice toliko juri kroz život da doista rijetko stane te razmisli i promisli o otajstvu smrti, toj nezaobilaznoj i neizbježnoj činjenici, s kojom ćemo se svi, prije ili kasnije, suočiti.

Nepobitna je činjenica da ćemo za stotinu godina svi mi biti mrtvi. Kako mi ovdje u studiju, tako i vi koji slušate ovu poruku, tako i svi naši suvremenici.
To je jednostavno činjenica, to je fakt s kojim treba računati.

Čovjek ne voli razmišljati o smrti jer je ona otajstvo, smrt je put u nepoznato.
Strah od nepoznatog jedan je od razloga zašto čovjek izbjegava tu neizbježnu temu.
Drugi razlog izbjegavanja neizbježnog, je taj što razmišljanje o smrti baca jasnu sjenu na smisao ljudskog života. Činjenica smrti govori nam o prolaznosti našega života. Koliko je kratak, prolazan i krhak zapravo naš život.

Ako u jednom trenutku, trenutku fizičke smrti, prestaju sve naše misli, sva naša promišljanja, sve naše emocije, sva naša nastojanja, svi naši uspjesi i neuspjesi – isplati li se toliko trčati i toliko truditi?
Ima li smisla pokušati unašati smisao u ono, što samo po sebi nema krajnji i dublji smisao?

Neki nas uvjeravaju upravo u spomenuto i kažu; 'Vi kršćani, vi ste slabići. Nemate petlje suočiti se s besmislom života i ništavilom nakon njega.
Izmisli li ste bajke i priče da se međusobno tješite da vam bude lakše, i to je uredu.'
Je li vjera doista samo štaka koja nam pomaže da prođemo kroz ovaj, često puta, nemilosrdan život? Je li moguće da u tom jednom trenutku, trenutku fizičke smrti, prestaju naše misli, promišljanja, emocije i nastojanja?
Je li moguće da u jednom trenutku, prestaje i naša vjera i naša molitva?


Biblija, Riječ Božja je nedvojbena i kristalno jasna. Smrt je početak a ne kraj. 'Isus je početak', tvrdi apostol Pavao u poslanici Kološanima.
Za vjerne, nakon fizičke smrti, najbolje TEK DOLAZI.

Biblija ovako objašnjava fizičku ili tjelesnu smrt. Čitam iz knjige Propovjednika
12:7;
"…i vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu,
koji ga je dao".

Vjera u uskrsnuće je bit, esencija, srž kršćanske vjere!
Bez predmetno je vjerovati u Boga, bez predmetno je vjerovati u Isusa Krista, a ne vjerovati u uskrsnuće i mjesto koje nazivamo 'nebo'.
Isus jednostavno ne ostavlja mogućnost selektivne vjere. Čovjek ili gleda na sat ili gleda prema gore, čovjek ili ima ili nema nebesku domovinu. Čovjek ili živi za ovaj ili živi za onaj svijet. Isus ne ostavlja mogućnost da vjera bude samo štaka ili pomoć u ovome životu.

Čujmo što On sam govori na rastanku sa svojim učenicima, približavajući se trenutku svoje fizičke smrti. Čitam iz evanđelja po Ivanu 14:1;

'Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U kući Oca moga ima mnogo stanova. Kad ne bi bilo tako, ZAR BI VAM REKAO, idem da vam pripremim mjesto.' (Iv 14:1)

Isus postavlja tri neodvojiva temelja, objekta i subjekta kršćanske vjere:

1.Vjerujete u Boga
2.Vjerujte u mene
3.Vjerujte u 'nebeske stanove'

Prvo, osnovno, temeljno pitanje je pitanje postojanja Boga. Ako Bog ne postoji, ako smo mi samo slučajni proizvod evolucije, kako to uče našu djecu u školi, onda je vjera doista samo jedna autosugestivna pomoć i ništa više, 'vjera je dobra za one koji se 'tu nađu'.
Ako Bog stvarno ne postoji, onda nema dubljeg smisla vjerovati ni u Boga, ni u Isusa Krista, jer ako Bog ne postoji onda Isus od Boga nije došao, niti se je tamo vratio i onda je smrt doista kraj.

Isus na rastanku sa svojim učenicima tvrdi suprotno, ohrabruje vjerne i poziva nevjerne:
'Neka se ne uznemiruje vaše srce. Postoji Bog, ja sam od njega došao i njemu se vraćam, postoji 'nebo'… 'Zar bi vam rekao da nije tako?'

Proroci su kroz cijelu starozavjetnu, a propovjednici kroz cijelu novozavjetnu povijest propovijedali, upozoravali i pozivali svoje suvremenike ovim ili sličnim riječima: "Pripremi se da sretneš svoga Boga !"

Poznati Reformator crkve, dr. Martin Luther je svakodnevno ponavljao sebi i ljudima oko sebe kako u biti, postoje samo dva dana; 'danas i onaj dan.'

Kako se pripremiti za fizičku smrt, kako se pripremiti za odlazak iz svoga tijela? Kako susresti svetog i pravednog Boga kada znamo da smo grešni i da smo sagriješili? Kako biti siguran da me Bog neće odbaciti u taj dan koji će sasvim sigurno doći. Kako se pripremiti za pravi TRENUTAK ISTINE?

Pavao nam daje vrlo jasan i precizan odgovor na to e pitanje. Čitam iz Rim 10:9;

"Ako ustima svojim priznaješ Isusa Gospodinom i srcem svojim VJERUJEŠ da ga je Bog uskrsnuo od mrtvih bit ćeš spašen. Vjera srca postiže pravednost, a priznanje ustiju spasenje. Jer Pismo veli tko god vjeruje u nj neće se razočarati".

Pavao piše da je za spasenje potrebna vjera i on specificra tu spasavajuću vjeru;
'Ako srcem svojim vjeruješ u Isusa Krista.'
Spasavajuća vjera, ona koja stvarno neće razočarati nije; nacionalna, obiteljska, dakle nekakva zajednička vjera, već ona mora biti duboko osobna- 'ako srcem SVOJIM vjeruješ'.

Vjera koja stvarno opravdava grešnog čovjeka nije nekakva površna, intelektualna, razumska vjera u određene povijesne ili teološke istine o Isusu Kristu, već je spasavajuća vjera, duboka i osobna vjera srca u Uskrsloga i uskrsnuće.

"Ako ustima svojim priznaješ Isusa Gospodinom i srcem svojim VJERUJEŠ da ga je Bog uskrsnuo od mrtvih bit ćeš spašen.'

p.Damir Pintarić
©2009. Sva prava pridržana.