Tema: REFORMACIJA – "Sola Fidei"

Danas nastavljamo govoriti o Reformaciji. Reformacija je službeno započela
31.10.1517. godine, kada je dr. Martin Luther na vrata crkve u Wittenbergu zabio 95 teza protiv oproštajnica, odnosno indulgencija Rimokatoličke crkve.

Dr. Martin Luther nikako nije htio podijeliti Crkvu. Ona se podijelila mnogo godina prije, 1054.godine, na Istočnu-Pravoslavnu i na Zapadnu ili Rimokatoličku crkvu, već je Martin Luther pokušao reformirati, obnoviti postojeću Crkvu kojoj je pripadao, te kojoj je vjerno služio kao svećenik i redovni profesor teologije.

Martin Luther nije ni slutio kakve će posljedice izazvati njegov pokušaj obnove, reformacije, povratka crkve na biblijske temelje.
Nakon Reformacije u Europi više ništa nije bilo isto.

Reformacija nam je ostavila tri glavna načela:

SOLA SCRIPTURA – Samo Pismo
SOLA FIDEI – Samo Vjera
SOLA GRATIA – Samo Milost

Pogledajmo danas drugo načelo Reformacije; "SOLA FIDE" ili ''Samo Vjera''.

Vrijeme Reformacije, je vrijeme, u kojem su si ljudi postavljali drugačija pitanja od ljudi današnjice.
Najvažnije pitanje toga vremena, pitanje oko kojeg su se vodile rasprave, debate, forumi bilo je pitanje; kako spasiti dušu? Kako se pripremiti za susret sa Svetim Bogom?
Mi živimo u vremenu gdje si mali broj ljudi postavlja isto pitanje : Kako se spasiti ? Kako se izmiriti sa Bogom ? Kako izbjeći vječnu propast?
U vrijeme Reformacije to je bilo najvažnije pitanje. To je bilo pitanje s kojim se je dr. Martin Luther "hrvao" cijeli svoj život ?

U tom vremenu, Crkva je učila da su za spasenje potrebna vjera, plus crkveni sakramenti, plus dobra djela, plus čistilište.
Dr. Martin Luther koji je bio redovni profesor i dr. teologije, pripremajući predavanja iz Biblije, točnije iz knjige Psalama, iz poslanice Rimljanima i poslanice Galaćanima, uviđa da se učenje Crkve razilazi s učenjem
Biblije, i to poglavito na tom najvažnijem području, području Soteriologije ili nauke o spasenju.

Ono što je dr. Martina Luthera posebno potaknulo na iscrpno proučavanje Biblije ili Svetoga Pisma, pored vlastitog traženja spasenja, bilo je masovno prodavanje indulgencija ili oproštajnica od strane Crkve, što je uzrokovalo veliko bogaćenje same crkve, što je opet dovelo do moralnog pada crkve.

Proučavajući učenje Crkve čiji je autoritet Biblija, učenje crkvenih otaca i crkvena tradicija s jedne strane, i proučavajući učenje Samo Pisma, Luther dolazi do biblijskih zaključka.

Biblija ili Sveto Pismo ući da je za spasenje čovjeka potrebna Samo Vjera.
Samo Pismo ući da je za spasenje potrebna Samo Milost i Samo Vjera. Osobna vjera.

Apostol Pavao, u poslanici Rimljanima 1:17, zapisao je tekst koji je posebno utjecao na Luthera i na Reformaciju :

"Uistinu ja se ne stidim evanđelja jer je to SILA BOŽJA za spasenje svakom koji VJERUJE. Jer u Njemu se očituje PRAVEDNOST BOŽJA iz vjere u vjeru, kao što stoji pisano: PRAVEDNIK ĆE ŽIVJETI OD SVOJE VJERE."

Reformatori su se vratili Pismu i shvatili da spasenje dolazi od Boga a ne od čovjeka jer je spasenje SILA BOŽJA a ne sila ljudska.

Reformatori vrativši se Pismu, shvatili su te naglasili da za spasenje nisu potrebna; ni dobra djela, ni davanje, ni oproštajnice – shvatili su da je to; pravednost darovana a ne pravednost zaslužena, da je to PRAVEDNOST BOŽJA a ne pravednost ljudska.

Možda se pitate, cijenjeni slušatelji, da li to znači da djela uopće nisu bitna.
Daleko od toga! Sam dr. Martin Luther je rekao: "da samo vjera nikada nije sama", ili kako to kaže novozavjetni pisac i polubrat Isusa Krista, Jakov
"vjera bez djela je mrtva!"( Jak 2:2).

Djela moraju biti prisutna, ali, samo i isključivo kao POSLIJEDICA spasenja a nikako kao uzrok ili uvjet spasenja. Dobra djela su važna u području posvećenja, ali u području spasenja (opravdanja), nemaju nikakvog mjesta niti bilo kakvu ulogu.

Ponekad ljudi, kako u vrijeme Reformacije pa tako i danas, krivo vjeruju i potpuno pogrešno razmišljaju kada misle da će Bog jednog dana, na sudu, staviti na vagu naša dobra i naša loša djela. Prema tom razmišljanju, mi za života moramo paziti, moramo se truditi i tako živjeti, da tada, tog dana na vagi prevagnu dobra djela. To je iluzija i ne biblijsko učenje.

Nitko na sudu, nakon što je optužen što je prošao kroz raskršće na crveno svijetlo ne može reći sucu: 'Gospodine suče, ja sam više od 20 godina prolazio ovim istim raskršćem svaki dan i nikad nisam prošao kroz crveno. Molim vas uzmite to u obzir.' Zar to nije potpuno besmisleno. Zar mu ne bi sudac odgovorio: 'kada si sve ove godine prolazio kroz zeleno svijetlo samo si činio ono što si morao.'

Da, svi dobro znamo da se na sudu mjere i stavljaju na vagu samo loša djela.

Dobra djela su važna i dokaz su obraćenja i spasenja ali u samom spasenju nemaju mjesta. Kada bismo cijeli svoj život, svaki dan i svaki čas, živjeli tako da bismo u potpunosti ispunili najveću Božju zapovijed koja glasi:
'Ljubi Gospodina Boga svim srcem svojim, svom snagom svojom i svom pameću svojom a bližnjega kao samoga sebe' , mi bi samo svoju zadaću ispunili.

Nitko, osim Isusa Krista nije tako proživio svoj život. 'Svi smo sagriješili i lišeni smo slave Božje.' Svi trebamo spasenje.

Spasenje je besplatan dar po milosti kroz osobnu vjeru.
Upravo na toj biblijskoj doktrini, kojoj su se vratili i koju su naglasili Reformatori, stoji ili pada svaki kršćanin i svaka crkva: 'Opravdanje Samo Po Vjeri.'

Moram priznati da sam uvijek i ponovno impresioniran Evanđeljem, tom velikom biblijskom istinom; Bog je odlučio spasiti čovjeka, vjerom.
Poslušajmo samog Isusa Krista za kraj:

'Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da SVAKI koji u Njega VJERUJE, ne pogine već da ima život vječni' (Iv 3:16).

'Tko vjeruje u Sina ima život vječni a tko ne vjeruje Sinu neće vidjeti života već gnjev Božji ostaje na njemu' (Iv 3:36).

Bog je odlučio spasiti čovjeka, bez obzira gdje, u kojoj kulturi živi, bez obzira kojim jezikom govori, bez obzira koliko je star i kojeg je društvenog statusa – VJEROM. Osobnom vjerom u Isusa Krista koji je umro za naše grijehe ili naša loša djela. Zašto Bog odlučuje spasiti čovjeka vjerom ?

Osobno vjerujem iz najmanje dva razloga:

1. Vjera je osobna stvar. Ne može se naslijediti, prenijeti, nametnuti niti se može oduzeti.

2. Vjera se ne može institucionalizirati. Bog je taj koji spašava– 'milošću po vjeri.'

Bog ima drugačiju vagu. Na njoj su, isto tako, dvije strane. Oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju. Na kojoj strani se ti nalaziš ?

p. Damir Pintarić
©2009. Sva prava pridržana.